Foto: Shutterstock

Sjedila sam do očeve postelje, znajući kako je njegov kraj blizu. Imao je 85 godina te mu se zdravlje već neko vrijeme pogoršavalo. Ovoga je puta čitava obitelj bila svjesna kako se približilo vrijeme rastanka te smo se svi okupili oko njega. Svi su bili mirni u smislu što su znali da odlazi k Gospodinu, ali je mene osobno morio osjećaj „nedovršena posla“. Nikako se nisam uspijevala smiriti. Žarko sam se molila Gospodinu neka dovrši svoje djelo.

„Jednog kasnog poslijepodneva, kada sam bila nasamo s ocem, ponovno sam mu položila ruku na grudi i stala tiho moliti…“

Satima sam tako molila držeći ruku na njegovim grudima, što su se još uvijek, iako s mukom, nadimale. Bio je svjestan moje prisutnosti te bi se s vremena na vrijeme nasmiješio, kada bi bol malko popustila. U jednome mi je trenutku dotakao ruku. Iako je bio poprilično grub čovjek sa sela, samouki drvodjelja, te mu komunikacija nije bila jača strana, znala sam kako mu je drago što sam stigla izdaleka da bih bila s njime. U danima što sam ih provela prikovana za njegovu samrtnu postelju, osjećala sam kako se drveni zidovi polako ruše. S godinama smo se bili toliko udaljili jedan od drugoga te smo gotovo postali stranci.

Nekoliko sam se puta udavala i rastajala, te sam uslijed toga stala općenito izbjegavati prisnost i bliska prijateljstva s muškim rodom, a to je uključivalo i moga oca. Činilo se kako sve muškarce promatram kroz prizmu straha. Jednog kasnog poslijepodneva, kada sam bila nasamo s ocem, ponovno sam mu položila ruku na grudi i stala tiho moliti. Ruka mi je postala vruća te gotovo da sam mogla osjetiti Božju svetost u prostoriji. Postupno sam osjetila kako se između nas kreće žižak života: isprva tek kao plitki potočić, a potom i kao duboka rijeka. Tada se dogodilo nešto što ću zauvijek nositi u srcu. Jeste li ikada doživjeli čistu komunikaciju između duša, u koju nisu uključena nikakva sjetila?

„Ozdraviteljska je snaga tih riječi „pretrčala“ kakvih četrdeset i osam godina i dotakla ranjenu, zbunjenu i zlostavljanu djevojčicu sa sela“

Iz dubina duha mojega oca na umoru došle su dvije snažne, potresne životne riječi, što ih nisam čula ušima, već su ušle izravno u moj duh: „OPROSTI MI!!!“ Ozdraviteljska je snaga tih riječi „pretrčala“ kakvih četrdeset i osam godina i dotakla ranjenu, zbunjenu i zlostavljanu djevojčicu sa sela, vrativši je istom natrag u život. S upravo zastrašujućom jasnoćom znala sam kako je Gospodin uslišio moju molitvu i dovršio svoje djelo. Tatine snažne riječi: „OPROSTI MI“ podrazumijevale su na samrtnoj postelji izrečenu ispriku što me kao dijete spolno zlostavljao. Posrijedi nije bilo izravno zlostavljanje, već stavljanje ruku gdje ne bi smio, popraćeno – s njegove strane – uzbuđenjem na koje vjerojatno nije mogao utjecati.

Ali, moja je nježna i mlada duša unatoč tome pretrpjela veliku štetu, uz goleme i dalekosežne  posljedice. Godinama sam tako imala dojam kako sam u ranome djetinjstvu pretrpjela očevo „blago“ spolno zlostavljanje, iako se nisam mogla sjetiti pojedinosti. Bilo je to poput nekakvog neodređenog osjećaja, osobito svaki puta kada bih pogledala u njegove ruke. Ponekad sam se pitala je li moje udaljavanje od muškoga roda imalo nekakve veze sa strahom što su ga u meni izazvali ti događaji iz rana djetinjstva. Nakon ozdravljenja što sam ga doživjela uz njegovu smrtnu postelju, odlučila sam toga vikenda poći na seminar.

„Gospodinovo je ozdravljenje nešto čudesno, posvema lišeno vremenskih ograničenja“

Uskoro je postalo jasno zbog čega sam se trebala naći ondje: čitavo je vrijeme preda mnom sjedio mladi bračni par s dvoipolgodišnjom djevojčicom, privlačeći moju pozornost poput magneta. Dijete je doslovce obožavalo svoga taticu, a on joj je te osjećaje u potpunosti uzvraćao. „Ugnijezdila“ bi mu se u krilo i naslonila na grudi, sigurna u njegovu ljubav te uživajući njegovu potpuno pozornost. Njeni otvoreni izljevi ljubavi, oduševili su me i očarali. Za vrijeme završne svete Mise u nedjelju poslijepodne, s moga se duha podigao veo. Shvatila sam kako sam, u toj dobi, i ja uživala isti odnos s ocem. Od te mi se spoznaje gotovo zavrtjelo u glavi. Kada su se ljudi stali razilaziti, prišla sam tome ocu i rekla: „Oprostite – čitavo vas vrijeme promatram s kćeri.“

On se s nevjericom nasmiješio, a ja sam nastavila: „Promatrajući vas, shvatila sam kako sam i sama uživala isti odnos s ocem kada sam bila te dobi.“ Zastala sam i nastavila: „Ne mogu vam izreći koliko mi je ozdravljenja to donijelo, jer moj otac ovoga trenutka leži na smrtnoj postelji.“ Taj čovjek i njegova supruga bili su toliko potreseni mojim svjedočanstvom te su me zagrlili, i stali smo zajedno moliti. Kada sam se vratila u očevu kuću, saznala sam kako je toga poslijepodneva preminuo. Gospodin je srcu mojega oca objavio žurnost oslobođenja od krivnje, svjestan kako druge prilike neće biti. I tata je na taj poticaj Duha Svetoga reagirao s neizmjernom i divljenja vrijednom odvažnošću. Po svome je činu pokajanja duboko u srcu primio ozdravljenje i bio spreman prepustiti se u Isusovo naručje. Gospodinovo je ozdravljenje nešto čudesno, posvema lišeno vremenskih ograničenja. Kada se sada osvrnem na proteklih pedeset godina, misleći na oca, osjećam samo dragost.

Nestale su sve tamne sjenke. A, kada promatram svoju sadašnjost, muškarce više ne doživljavam kao prijetnju. Češće se osmjehujem. Lakše sklapam prijateljstva. Kada pogledam u budućnost, radujem se sklapanju toplih i bogatih odnosa s muškarcima, jer sam sada slobodna iskusiti dar što ga oni predstavljaju u mome životu, baš kao što sam kadra u daru same sebe uživati na jedan posve nov način. „Dođite, kličimo Jahvi, uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome! Pred lice mu stupimo s hvalama, kličimo mu u pjesmama!“ (Ps 95,1-2).

Iz knjige „Ozdravljenje slomljenoga srca“ autora o. Roberta DeGrandisa i Linde Schubert.

Izdavač: IGNIS.