Foto: Rebecca Prest, Unsplash
Odabrati ostati ranjiv, znajući da ćemo zbog toga nužno i dalje patiti, zahtijeva izvanserijsku hrabrost
„U svakom od nas postoji dio našeg bića koje možemo nazvati našom moralnom dušom. To je mjesto gdje najjače osjećamo što je dobro, a što loše i gdje je sve ono što nam je najdragocjenije voljeno, zaštićeno i čuvano. To je također mjesto koje je ugroženo kada nije dovoljno čašćeno i poštovano. U tom smo dubokom unutarnjem mjestu u konačnici najusamljeniji. Dublje nego što čeznemo za seksualnim partnerom, čeznemo za moralnošću, za nekime tko će nas posjetiti u tom dubokom mjestu nas samih gdje je sve ono što nam je najsvetije voljeno i zaštićeno. Duboko u sebi čeznemo da s nekim moralno općimo. To je osobito istinito za jako osjetljive duše.“ (Otac Ronald Rolheiser)
Ne možemo promijeniti prirodni tijek. Ono što možemo jest promijeniti stav prema kojem živimo i umrijeti samima sebi
Terezija je naravno bila jedna od takvih. Mnogi od nas sličnih zatvaramo se kad nas povrijede; dižemo neprobojne zidove. Govorimo si da nećemo drugi put biti tako lakovjerni. Neće nas opet svijet preveslati. Nećemo biti dudeki. Odabrati ne zatvoriti se nego se i dalje otvarati zahtijeva savršenu čistoću srca. Odabrati ostati ranjiv, znajući da ćemo zbog toga nužno i dalje patiti, zahtijeva izvanserijsku hrabrost. Unutar ili van samostanskih zidina nećemo biti pošteđeni žalovanja, tragedija ili duhovnih kriza u bilo koje doba. Ne možemo promijeniti prirodni tijek. Ono što možemo jest promijeniti stav prema kojem živimo i umrijeti samima sebi.
Pomaži nam, Terezijo, da se i mi umanjujemo – sve više i više
Iz knjige „Košulja od vatre“, autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
