Duhovnost

ŽIVOTNA PRIČA

Pobačaj, razvod… i iskustvo Božjega Milosrđa „S osamnaest sam godina zaista vjerovala da sam jedina koja nije imala seksualni odnos. Popustila sam pritisku radoznalosti i spavala s mladićem kojega sam viđala tek povremeno. Jasno se sjećam dana kada sam nazvala liječnika zbog rezultata testa za trudnoću...”

Užasan osjećaj krivnje i doživljaj koji mi je promijenio život

Foto: Shutterstock


 

„Svjedočimo onima u nevolji, Božju dobrotu…” Ta rečenica izgovorena u jednoj svetoj Misi kojoj sam prisustvovala, dodiruje moje srce. Podsjeća me na očaj, duboku žalost, boli uzrokovane pobačajem, iz kojih me izbavio Isus. Također me podsjeća na dužnost da pokušam pružiti nadu onima koji još uvijek pate te im pomoći da pronađu utočište i mir u Isusovu Srcu. I zato iznosim svoje iskustvo, jedinstveno i osobno, ali i ne toliko različito od priča mnogih drugih žena. Ali na kraju, ova priča nije o meni, već o dobromu i milosrdnomu Bogu, koji je uvijek tu, koji želi oprostiti i ponovno nas učiniti cjelovitima.

„Vjerovala sam da sam jedina koja nije imala seksualni odnos”

S osamnaest sam godina zaista vjerovala da sam jedina koja nije imala seksualni odnos. Popustila sam pritisku radoznalosti i spavala s mladićem kojega sam viđala tek povremeno. Jasno se sjećam dana kada sam nazvala liječnika zbog rezultata testa za trudnoću i onoga trenutka, kada sam saznala da sam trudna. Nakon mjeseci skrivanja, a bila sam gotovo u četvrtom mjesecu trudnoće, znala sam odgovor i mnogo prije negoli je riječ »pozitivno« bila izgovorena.

Preplavio me niz osjećaja: sreća, izazvana samom spoznajom da u meni raste dijete, ali i strah zbog nužnosti da ovu činjenicu kažem roditeljima te razloge zbog kojih sam to tako dugo tajila. Odmah sam se povjerila ocu svojega djeteta, te smo se odlučili vjenčati. Iako smo planirali reći roditeljima zajedno, sama sam izbrbljala istinu svojoj majci i ocu. Njihova me reakcija iznenadila. Šokirani, ljuti i razočarani, zatražili su da napustim kuću i zaboravim da sam njihova kći.

Gledajući unatrag, njihova je reakcija bila razumljiva. Vjerovali su da je predbračni seks grijeh te su bili mišljenja da je sramota imati dijete izvan braka. Barem su, mislila sam, roditelji bili praktični katolici i nikad ne bi tražili da pobacim dijete.

Napustila sam kuću bez zaposlenja, novca, doma i bez mjesta gdje ću se skrasiti, osjećajući se potpuno napuštenom i samom.

To je bilo nedugo prije negoli smo otac mog djeteta i ja prekinuli, no još sam uvijek bila sigurna da neću dopustiti pobačaj. Željela sam svoje dijete.

„Nisam imala pojma što će se dogoditi”

Prijateljičina me majka pozvala da ostanem u njihovoj kući. Nisam imala pojma kako ću uzdržavati dijete i sebe i stanje je bivalo sve gorim, do potpunoga beznađa.

U tom mi je periodu moj otac poslao nekoliko poruka, nagovarajući me na pobačaj. Čak je ponudio da plati troškove. Odbila sam. No, kako sam bila sve očajnija, na kraju sam se odlučila na abortus. Potisnula sam osjećaje, predala se, funkcionirajući više kao promatrač u nadrealnom svijetu, nego netko tko ima sve pod kontrolom.

Trideset godina poslije, još se uvijek ne mogu sjetiti kako sam dospjela u bolnicu, ali se sjećam da sam bila sama u bolničkoj sobi kada je ušao doktor i nikada neću zaboraviti sadistički pogled na njegovu licu kada je u moj trbuh ubrizgao jednu vrstu solne otopine. Nitko mi nije objasnio djetetov razvoj niti kako će pobačaj izgledati. Nisam imala pojma što će se dogoditi. Ležala sam samo sa željom da umrem, da me nema. Mogla sam osjetiti djetetove udarce dok su mu koža i pluća spaljivani otopinom. Umiralo je.

Započeli su trudovi. Nakon dvanaest sati porođajnih muka, sama u sobi, rodila sam mrtvoga dječaka.

Prepuna mržnje prema samoj sebi

Pogledala sam njegove sićušne nožice i ručice. Sve što sam tada željela je bilo pokupiti ga i staviti natrag u sebe. Nisam bila svjesna što sam učinila. Zvala sam sestru. Došla je, uzela mojega sina i bacila u nešto što je ličilo velikoj posudi od majoneze, označenoj natpisom »3A«. Napustila je sobu, a ja sam ponovno ostala sama, prepuna mržnje prema samoj sebi.

Činilo se kako je moja misao o smrti utihnula, no noćna je mora tek tada počela.

Nakon pobačaja sam otišla u Kaliforniju, da provedem neko vrijeme sa sestrom i njezinom obitelji, kako bih se oporavila. Više nisam bila ona ista osoba. Živjela sam »reda radi« i nisam imala volje ni za čim. Noću bih, u sobi koju sam dijelila s dvogodišnjom nećakinjom, ležala budnom, uvijek iznova moleći Boga da mi oprosti.

Nakon tri mjeseca vratila sam se u New York. Iako nisam bila u kontaktu s ocem, povrijeđenim zbog moje trudnoće i svega, mama bi se povremeno iskrala da me vidi.

Još uvijek pokušavajući pobjeći od sebe, preselila sam se na Floridu. Za vrijeme mojega tamošnjega dvogodišnjega boravka, nazvala sam oca te smo ponovno počeli razgovarati, ali nikada nismo spomenuli abortus.

U lošem braku

Nakon povratka sam pronašla posao i stvari su samo izvanjski izgledale dobro. No, ništa nije bilo kakvim se činilo.

Silno sam se trudila ne razmišljati o tome tko sam i što sam učinila. Kad bih razmišljala o svojemu mrtvomu djetetu, postala bih depresivna i očajna. U želji da se osjetim voljenom, ušla sam u vezu s čovjekom s kojim sam se i vjenčala, iako je prema meni bio emocionalno i psihički nasilan.

Nakon tri godine u tomu braku, bila sam jako uzbuđena trudnoćom s našim prvim djetetom, ali sam istodobno bila u strahu da će me Bog kazniti zbog pobačaja i da će se mojemu djetetu dogoditi nešto loše. Neprestano sam molila da dijete ne trpi zbog mojih grijeha te sam osjetila izuzetno olakšanje kada je ono rođeno zdravo.

Brak se počeo raspadati nedugo nakon djetetova rođenja. Suprug je pretjerano pio te smo se neprestano svađali. Pohađali smo savjetovalište kako bismo spasili brak. Znajući da je bit svih mojih problema bio pobačaj, rekla sam to bračnomu savjetniku. Savjetovao mi je da »to jednostavno zaboravim« jer »da je to prošlost«. Nikako ga nisam mogla uvjeriti da je problem abortusa još uvijek prisutan jer sam se svakim danom suočavala s posljedicama toga čina.

Moj je suprug neko vrijeme ostao trijezan i ja sam začela naše drugo dijete. Do vremena kada sam trebala roditi, njegova se ovisnost rasplamsala i dosegla vrhunac.

Onu večer kad je naše drugo dijete rođeno, nisam uopće očekivala da će suprug biti ondje. Do trenutka kada je stigao kući, ja sam već dobro vrijeme bila u trudovima te smo jedva na vrijeme stigli u bolnicu.

Rođenje mojega sina je bilo sve drugo, samo ne radostan događaj. Nisam znala kako ću se brinuti za dvoje djece, živeći s osobom ovisnom o alkoholu. Za razliku od supruga ostalih majki oko mene, moj se muž sljedeći dan nije pojavio; oporavljao se od mamurluka. Sama sam ležala u bolničkoj sobi, kao nekada, ali je ovaj put moje dijete bilo živo.

Nedugo nakon poroda, dovela sam dijete kući, suprug se predozirao te je trebao biti hitno prevezen u bolnicu. Ta mi je nezgoda pomogla da počnem drugačije. Za vrijeme njegovoga dvotjednoga boravka u bolnici, napokon sam uživala u djeci. Nisam trebala brinuti o tome gdje je bio i što je radio. Posve sam se posvetila djeci. Obećala sam si da neću dopustiti da odrastaju u nasilničkomu domu i da ćemo, ako se potpuno ne odvikne od svojega zla, djeca i ja započeti zasebno živjeti.

„Tada sam znala da moramo otići”

Zdrav razum sam uspjela održati moleći i čitajući Bibliju. Suprug je ostao trijezan dvije godine prije negoli je počelo sve ispočetka. Onoga dana kada je moj stariji sin koji je tada imao četiri godine, rekao da se sakrijemo u kupaonicu, vidjevši oca da dolazi kući, znala sam da moramo otići.

Što se tiče mene, u takvomu sam braku mogla ostati živjeti zauvijek, ali nisam željela da dječaci budu zlostavljani. Jednoga dana, dok se moj suprug ponovno opijao, uzela sam djecu i napustila dom. Opet sam se iznova našla sama, bez posla, novca i kuće. Ali ovaj put, hvala Bogu, imala sam svoju djecu.

Sestra me je uzela u svoj, već puni stan, te sam uz pomoć obitelji (u krizama sam ipak imala njihovu kakvu-takvu potporu) počela život dovoditi u red.

Nedugo nakon odlaska od kuće, moj je suprug završio konačno na rehabilitaciji tako da smo se dečki i ja mogli ponovno useliti u naš stan. Pronašla sam posao. Unutar godinu-dvije vratila sam se u školu da se osposobim za rad kao savjetnica u problemima zlostavljanja. Moja mi je obitelj pomogla i financijski i brigom o dječacima. Ne bih uspjela bez njih.

Nakon završene škole, jedan od mojih učitelja mi je ponudio posao. Mislila sam, napokon je krenulo, no, ubrzo sam shvatila koliko je taj život zapravo bio krhak.

Za to je vrijeme rastao moj duhovni život te sam uspostavila odnos s Bogom, iako Ga još nisam dovoljno poznavala te sam još uvijek držala distancu prema Crkvi. Još sam uvijek patila od depresije, povremeno imala suicidalne misli te vrlo nisko samopouzdanje; činjenica da sam bila jedina od nekolicine u razredu kojoj je ponuđen posao, nije mi podigla samopouzdanje.

Dok sam se tako borila sa svojim osobnim, unutarnjim problemima, počeo je trpjeti i moj profesionalni život. Doživjela sam tzv. »izgaranje«. Bilo je razočaravajuće truditi se toliko mnogo da bih postigla ono što jesam, i onda biti nesposobna da radim. Sada shvaćam da je to bio način kojime me Bog htio privući k sebi.

Napustila sam posao i borila se da ostanem živjeti izvan bolnice. Otac je podupirao mene i djecu. Živjela sam tek toliko da živim, puka egzistencija. Svaki mi je dan bio izazov samo da ustanem iz kreveta i brinem o djeci.

Ponovno sam polako počela odlaziti na svetu Misu, sjedeći u pozadini crkve, uvjerena kako su svi znali da sam imala pobačaj, sigurna kako će se zidovi srušiti na mene. Ali sam išla, nadajući se kako ću čuti neku riječ nade da će mi biti oprošten moj »neoprostivi« grijeh.

Moj je sin tada već imao sedam godina te je bio spreman za Prvu svetu Pričest. Na roditeljskom sastanku, svećenik je govorio o Božjemu milosrđu i o Gospodinovoj želji da nam oprosti svaki grijeh. Sjećam se da sam razmišljala: može li to biti istina? Da li sam ispravno čula? Hoće li Gospodin uistinu oprostiti grijeh pobačaja? Te sam noći, prvi put nakon deset godina, otišla s prvim, malim tračkom nade.

Trebalo je vremena i snage, ali sam odlučila stupiti u kontakt sa svećenikom i zamoliti ga za ispovijed. Uplašena i u nervozi, ispovjedila sam se po prvi put nakon dugo godina. Svećenik je bio nježan te mi je ispovijed nastojao učiniti što lakšom. Pokazao mi je veliku naklonost i podršku. Poslije sam puno mirnija otišla kući.

Nastavila sam se viđati sa svećenikom zbog duhovnoga usmjeravanja. Isprva je sve što sam mogla vidjeti, bila tama. Bilo je naporno činiti stvari koje je zahtijevao, na primjer,  podrobno preispitivanje mojega života, jer sam bila sigurna da ću otkriti samo to da sam bila grozna osoba. Bila sam sva umorna od depresije i toliko očajna da se uopće potrudim kopati po svojoj savjesti i svijesti.

Žalila sam svoju djecu koja su imala majku koja je mnogo plakala i koja se nije mogla nositi sa životom. Željela sam više za nas troje. I tako sam nastavila moliti te sam  odlazila u crkvu svaki dan i tamo provodila vrijeme prije svete Mise. Tako sam očajnički trebala vjeru u Gospodina za kojega mi je rečeno da je dobar.

Još uvijek nisam mogla oprostiti samoj sebi. Nastavila sam se boriti s depresijom. Preklinjala sam Isusa da me ozdravi.

Loše sam se osjećala jer nisam postigla potpuno ozdravljenje, a oči mojega ispovjednika su pokazivale žalost nad tom mojom konstantnom borbom.

Sada shvaćam da potpuno ozdravljenje mora doći kada  to Gospodin dopusti.

Jedne sam se noći ponovno osjetila depresivnom i suicidalnom, no unatoč takvim osjećajima, nekako sam osjećala duboku vjeru u Boga. Nisam željela da me djeca ponovno vide uplakanom pa sam se, nakon što sam ih otpratila na spavanje, zatvorila u kupaonicu, čučala na podu i stalno iznova ponavljala »Isuse, ja se uzdam u Tebe.«

Doživljaj koji mi je promijenio život

Ne znam koliko sam sati to radila, ali sam duboko u noći imala doživljaj koji mi je promijenio život. Bila sam s Kristom na križu, ali sam umjesto patnje osjetila ljubav, tako snažnu ljubav, koja je sa sobom mogla odnijeti svu moju patnju. Osjetila sam kako je Njegova ljubav isprala moj grijeh i znala sam da je moje ozdravljenje tada bilo potpuno.

Od tada više nikada nisam osjetila očaj pobačaja, samo istinsku ljubav i oproštenje koje mi je dao Krist. Gledala sam kako mi se život čudesno mijenja imajući čast pomoći bezbrojnim ženama i muškarcima koji pate od posljedica pobačaja. Kristova je ljubav promijenila ne samo moj život, već i živote onih koje volim.

Prije nego je moja majka umrla, saznala sam da joj je moj pobačaj uzrokovao veliku patnju, iako mi to nikada nije rekla.

Jednom, dok smo gledale TV, spomenuli su abortus. Rekla je: »Pa, nekad je u redu imati pobačaj«, a ja sam odgovorila: »Mama, nije, nikada nije.«

Gospodin nam je dao taj trenutak milosti; izjavila je kako je moj pobačaj zapravo njezin grijeh i da će ga odnijeti sa sobom u grob. Bila sam u stanju utješiti je, govoreći joj da smo obje krive. Rekla sam da joj opraštam te sam tražila da i ona meni oprosti. Nakon toga se majka ispovjedila kod istoga svećenika koji je meni pružao smjernice te je osjetila veliko rasterećenje.

Najteže je bilo reći mojoj djeci

Najteže je bilo reći mojoj djeci. Osjećala sam kako me Bog zove da govorim o pobačaju, ali sam znala da to ne mogu učiniti prije negoli moja djeca saznaju prva. Bila sam u strahu da će me zamrziti. Trebale su mi godine da skupim hrabrosti.

Tada sam već bila aktivna u pro-life aktivnostima, a oni su bili odgajani da uvijek poštuju dostojanstvo i nedodirljivost svakoga ljudskoga života.

Mnogo sam im puta htjela reći, ali bih se svaki put povukla u strahu da bilo što izreknem.

Napokon, jednoga mi je dana darovana milost da razgovaram s njima.

Kako da opišem taj dan? Tresla sam se dok sam im govorila kako je naš život postao ono što je bio. Da nisam pobacila, ne bi živjeli bez oca i ne bi gledali napetosti između mojega oca i mene.

Dječaci su se borili sa svojim osjećajima. Bili su ljuti na mene i žalili za bratom kojega nikad nisu upoznali. Osjetili su krivnju što su oni preživjeli.

Trebalo je mnogo vremena, razgovora i Božje milosti te su napokon shvatili zašto je stanje bilo takvo  kakvo je bilo i zašto sam godinama plakala.

Sve su se više zbližavali s Gospodinom, a i međusobno smo se više povezali.

Do toga trenutka nisam govorila javno. Dječacima je trebalo vremena da se suoče sa svojim osjećajima i gubitkom njihova brata, prije nego li bih to učinila.

Bilo mi je svejedno pa sam se pomirila i s time, da do toga dana čak nikada i ne dođe.

Ali, nekoliko godina poslije, dali su mi pristanak. Nemoguće je izreći koliko se ponosim njima. Postali su pravi branitelji života!

Gospodin okuplja vojsku

Do sada sam nekoliko godina surađivala sa redovnicama Sestrama Života, vodeći »Dane molitve i ozdravljenja« za one koji su trpjeli od posljedica pobačaja.

Zahvalna sam što mogu biti uz Sestre, u podnožju križa, pomagati im, pomagati toj djeci Božjoj te što sam  blagoslovljena gledajući ih kako bivaju izmijenjeni Njegovom ljubavlju i oproštenjem.

Svjedočila sam o Isusovim brojnim čudima milosrđa te sam uvjerena da Gospodin okuplja vojsku nekada ranjenih žena i muškaraca, kako bi uništio laž pobačaja.

„Neka se i najveći grešnici uteknu mojemu milosrđu”

U Dnevniku sestre Faustine Kowalske »Božje milosrđe u mojoj duši« svetica prenosi riječi koje joj je objavio Krist:

„Neka se i najveći grešnici uteknu mojemu milosrđu. Imaju pravo, prije svih ostalih, vjerovati u beskraj mojega milosrđa. Dijete, piši o mojemu milosrđu izmučenim dušama. Raduju me duše koje se prizovu na moje milosrđe. Tim dušama obećavam i više milosti od traženih. Ne mogu kazniti čak i najvećega grešnika ukoliko se pozove na moje milosrđe, već naprotiv, uranjam ga u svoje neizmjerno i nedokučivo milosrđe.”

Ja znam da je to istina.

Isuse, ja se uzdam u Tebe!

Napisala Theresa Bonapartis, angažirana laikinja u borbi za život, koja se osobito posvetila pomoći onima koji pate od post-pobačajnog sindroma, s kojim se sama dugo mučila. Pomaže Sestrama života (Sisters of Life) i Franjevcima od Obnove (Franciscan Friars of the Renewal) u vođenju raznih projekata duhovnoga i duševnoga iscjeljenja. Njezinom dozvolom prenosim ovo dirljivo svjedočanstvo, koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Neka donese ploda.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 56
  •  
  •  
  •  
Na vrh