Foto: Shutterstock

Za koliko nas riječ otac znači bol ili, bolje rečeno, znači bol više nego mir? Zato je Isus, učeći svoje učenike molitvu, odabrao baš Oče naš! Molitva Oče naš stoga je melem za naše srce, povoj na rani – riječi „Oče naš“ ne samo u smislu podsjećanja, već iskustva. Nekim su ljudima upravo te riječi teške. Netko mi je jednom napisao, s okusom gorčine u ustima i zasigurno lijući suze na papir: „Ne mogu se moliti Bogu ‘Oče naš’ jer mi riječ otac znači nešto loše, kao da govorim:

‘Očuhu naš, koji si me iskoristio u djetinjstvu, tvoje ime znači mi psovku i poniženje, u domu nije bilo kraljevstvo mira, već carstvo moći, uvijek si bio u pravu, čak i kad si lagao, podsjećao si me čak i na kruh svagdašnji i svaku lipu, krivio si me za sve, čak i za ono što sam se rodio, gurnuo si me u zlo kad si gledao pornografiju, od tebe sam naučio najgore stvari. Uveo si me u zlo. Amen!’“

Isus ne želi to tek tako ostaviti i zbog toga govori – molite se Bogu „Oče“ čak i ako su vas vaši očevi nagnali na pogrešan put!

Treba li to tako ostaviti ili bi trebalo učiniti sve da ta riječ opet znači ono što bi trebala značiti da bismo iznova mogli osjećati Božje očinstvo i doživjeti ga? Isus ne želi to tek tako ostaviti i zbog toga govori – molite se Bogu „Oče“ čak i ako su vas vaši očevi nagnali na pogrešan put!

Riječ otac danas ljudima znači mnogo, a nekima ne znači ništa ili ne znači ništa dobro. Ipak Isus – kao usprkos svemu tomu – govori: „Molite se Bogu ‘Oče’“! Zašto? Jer je ta riječ lijek za naša slomljena srca! Jer nas ta riječ zbližava i obogaćuje ljubavlju s neba, a ne baca u siromaštvo propasti nevjere. Ona nas zalijeva kao kiša koja pada po suhoj zemlji i daje obilan plod vrta duše, čineći od te duše raj! Kiša i snijeg riječi molitve Oče naš liju i sipe, ne vraćaju se na nebo sve dok ne natope našu nutrinu kao sprženu, ispucanu zemlju, ostvarujući urod i plodnost života:

Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.

Zašto Isus želi da ga tako zovemo

Oče naš dakle nije molitva pristojne djece ili bezgrešnih savjesti. Više je to molitva osušenih sirota sudbine, koje su se, spoznavši ljudski zaborav, krivnju, pogrdu, odbacivanje, nerazumijevanje, pa čak i to da nitko za njih nije imao vremena ni zanimanja, udaljile od Boga. Promatraju ga s nepovjerenjem, očekujući od njega ono što su doživjeli od ljudi – od veleposlanika Božjeg očinstva koji su pobjegli sa svojih diplomatskih položaja ili se ne brinu za državljane svoje zemlje. To nije molitva „religijskog poreza“, koji mora biti podmiren da Bog ne bi bio ljut. To nije obveza i nije formulacijsko pravilo. Isus nas ne uči govoriti mu „predsjedniče naš“, ni „direktore“ ni „vaša visosti“, „eminencijo“, nego… „Oče“! Želi da ga tako zovemo jer zna da najviše problema imamo s očinstvom. Već je prva riječ molitve ulaz u ranu i istodobno njezin lijek (…)

Iz knjige patera Augustyna Pelanowskog „Josipov dom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.