Foto: SKAC

Kako si ti doživio sam poziv? Koje su to prve klice tih primisli da bi mogao biti svećenik, a pogotovo redovnik?

Moje mišljenje je da čovjek dobije poziv samim začećem. Imao sam klice i prije nego sam bio kršten. Svoj poziv, odnosno tu klicu nazivam Sveta čežnja. Postoji u čovjeku neka čežnja za svetim. U osmom razredu prvi puta sam počeo razmišljati o zvanju. Tada sam o tome razgovarao s jednim bogoslovom koji je bio na bogosloviji u Zagrebu. Otišao sam vidjeti kako izgleda bogoslovija na Šalati. Vidjevši kako zgrada izgleda, odlučio sam ne upisati gimnaziju i nisam požalio. Taj poziv doživljavam kao svetu čežnju koja se izražavala kroz različite stvari. Primjerice, kako sam se ponašao, što mi je bilo važno, što me ispunjavalo, što me nije ispunjavalo. Slika toga može biti kada ljudi odu u prirodu, budu oduševljeni i proučavaju je.

Spomenuo si kako si svetu čežnju osjetio prije nego si kršten. Možeš li reći malo više o tome jer većina nas je krštena ubrzo nakon rođenja?

Postojala je uvijek u meni nekakva stvar koja je naginjala odnosima koji imaju duhovni karakter. Tada nisam znao da je duhovni karakter tih odnosa, ali je u meni bilo nešto prisutno. To sam vidio kada bi čuvao krave, makar to nisam volio raditi ili kada bi bio u šumi.

Kao mali krao sam kekse od brata i nosio ih na kamen, te ih prinosio Bogu sunca. Već tada sam se igrao svećenika, iako toga nisam bio svjestan.

Kao mali krao sam kekse od brata i nosio ih na kamen, te ih prinosio Bogu sunca. Već tada sam se igrao svećenika, iako toga nisam bio svjestan. Tada još nisam bio kršten. Ne znam jesam li imao 7, 8 ili 9 godina. Kršten sam ’91, s 10 godina i sjećam se toga. Krstio me pokojni fra Ivan Savić. Mislim da sam rođen s tom čežnjom, samo sam je kasnije postao svjestan na različite načine. To je razlog zašto s mnogim stvarima u sebi nisam bio zadovoljan, stalno je nešto nedostajalo. Kada sam ušao u Družbu to se donekle smirilo. Postojalo je nezadovoljstvo zato jer se nije živjela sveta čežnja.

Što je bilo odlučujuće da odabereš baš Družbu Isusovu?

O Družbi Isusovoj nisam ništa znao. Nisam ušao u red na način da sam se interesirao za različite redove, te ih uspoređivao da vidim koji mi najviše odgovara. Nisam ni znao da Družba Isusova postoji. Moj subrat Tomislav Špiranec otišao je u Družbu. Jedan dan sam ga posjetio i dao mi je knjižicu „Naš Isusovački život“ u kojoj je dio biografije Sv. Ignacija.

Čitajući autobiografiju Sv. Ignacija, prepoznao sam da ima moju narav. Čvršću i ozbiljniju nego ja, ali da smo ista vrsta osoba. U tom trenu sam rekao: „Čovječe, pa to je za mene.“ Tada sam imao 25 godina, sveta čežnja bila je stalno prisutna, ali smatrao sam da sam prestar jer je trebalo završiti srednju školu, a zatim fakultet. Donio sam odluku da ja to neću. Ono što je bilo odlučujuće da odaberem Družbu Isusovu je životopis Sv. Ignacija i razlučivanje je trajalo 30 sekundi jer ništa o tome nisam znao. U trenutku kada sam rekao: „To je za mene“, vidio sam da je to nešto što odgovara onome što bi htio, odnosno što živim.

Što te odvlačilo od te odluke?

Dok sam radio kao stolar, gazda me poslao da posadim bor na zemlji koju je kupio. Nisam znao zašto me poslao. Poslao me zato da sa mnom razgovara jer je znao nešto o Družbi Isusovoj. Rekao mi je: „Ti nisi glup. Ali isusovci, to nije šala, treba dosta škole završiti. Hoćeš li moći nakon svega toga početi studirati? Trebaš dobro o tome razmisliti.“ Kada mi je to rekao, nije me uopće zabrinulo. Rekao sam: „Vidjet ću. Ako nije, ja odo kući.“ Tako sam rekao i Isusovcima kada sam došao jer nisam znao je li to za mene.

Odvlačile su me dvije stvari: agresija i hoću li moći držati čištoću.

Odvlačile su me dvije stvari: agresija i hoću li moći držati čištoću. Ti izazovi će ostati uz mene do groba. U tim izazovima izranja mi Bog koji uči i koji je jako strpljiv, Otac je, vrlo milosrdan, odgaja i šalje.

Bilo tko, tko se odluči krenuti tim putem, može računati na pomoć?

Par dana prije nego sam završio novincijat pitali su me što mislim o tome. Tada, ne znajući puno toga, rekao sam: „Ja bi svaku mušku osobu ovdje stavio dvije godine. Momka kada završi srednju školu, poslao bi u novincijat Družbe Isusove i onda u vojsku, ili obrnuto.” Čovjek ništa ne može izgubiti, doslovno niti jednu jedinu stvar. Tko tamo dođe, može samo dobiti. Ključna je stvar dopustiti da budeš učen, da te se mijenja. Ne smiješ se toga bojati.

Na van je opća predodžba Isusovaca biti učen u smislu biti intelektualan i Isusovci su se afirmirali u Hrvatskoj uglavnom kroz obrazovanje. Sada si ti govorio o jednoj drugačijoj vrsti učenja. Možeš li još malo reći o tome?

Sv. Ignacije je išao u školu samo zato što je shvatio da će tako lakše sprovesti volju Božju sa sobom. Maknut će sa sebe inkviziciju, progone, sudove… Izučavao se zato što je vidio da je to učinkovit alat za evangelizaciju naroda pošto je Europa u to vrijeme bila u ozbiljnom neredu. Kao što je i danas. Biti učen, s obzirom da je kler bio potpuno nepoučen, bila je strašno jaka karta koja je mogla parirati bilo čemu. U Londonu ima jedna kuća koju su Isusovci napravili iz razloga da tamo živi sirotinja koja je, rekli bi neki, „dno dna“. Isusovci su otišli raditi s tim ljudima i to je danas jedna od najbogatijih četvrti u Londonu. Plemići su tamo slali svoju djecu u školu i počeli za njih graditi kuće. Tako su isparili siromašni. Najvažnija stvar za Isusovca je učenost u smislu poznavanja Boga. Naći Boga u stvorenom svijetu.

Smisao je da nađem Boga kod sebe i sad idem u svijet da me Bog dovede k drugome. To je smisao Isusovačkog učenja.

Ignacijev doprinos Crkvi ne sastoji se ni u čem drugom, osim od ovoga: da dopustim da me Bog dovede k sebi u drugome. Smisao je da nađem Boga kod sebe i sad idem u svijet da me Bog dovede k drugome. To je smisao Isusovačkog učenja. Intelektualni rad može jako puno pomoći, ali ako nema ovu podlogu, to je cimbal što zveči.

Koja nagnuća su karakteristična za one koji su pozvani biti u Družbi Isusovoj?

Moraš imati malu crtu da se ne bojiš života, da možeš nešto pokrenuti, da se možeš suočiti s nečime.

Isusovac u sebi mora imati jednu određenu samostalnost, jednu određenu crtu vodstva. Moraš moći živjeti sam, u smislu da moraš moći biti sposoban sam nešto organizirati. To ne znači da Isusovac mora raditi sam. Moraš imati malu crtu da se ne bojiš života, da možeš nešto pokrenuti, da se možeš suočiti s nečime.

Na jednoj konferenciji na studiju bilo je govora o jednom isusovcu koji je bio zatvoren i sačuvao je vjeru. Jedan neokatekumen je rekao: „Ne znam kako je izdržao bez zajednice.“ Zajednica je velika pomoć i ona je silno važna. Tko nema tu crtu da može sam nešto vući, da može biti poslan, kao što Sv. Ignacije šalje Franju Ksaverskog samoga i kaže: „Zapali svijet“. Potrebno je da si otvoren, poučljiv, inteligentan. Moraš biti sposoban nadići svoje selo, svoje područje i svoju zemlju.  

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovca?

Najvažnija stvar je voli li on Isusa. To je ključno. Ako nema stvari koje sam ranije nabrojao, time se može nadoknaditi. Ako ne voli Isusa, neće moći učiniti sve ove stvari. Zato što neće imati jedini i dovoljan razlog da bi to napravio na sebi.

Koji isusovci su ti danas uzori? Zašto?

Uzor što se tiče duhovnosti mi je Cecil Azzopardi, možda najbolji od svih u čijim sam rukama bio. Bio mi je duhovnik u Rimu. Zatim George Murphy. Anthony Sholander, kakav je on imao odnos prema novcu. Kod njega nema straha da ima povjerenje prema čovjeku. Ti tražiš novce, on ti da, ali je na tebi što ćeš učiniti s njima. Od njega sam naučio da budem učinkovitiji jer nama u apostolatu novac služi da bi bili učinkovitiji, a ne da bi guštali. Ako trebaš guštati, mora biti u smislu da se odmoriš kako bi kasnije bio učinkovitiji. Cecil me naučio gotovo sve što znam o duhovnosti. Bez njega i Georga Murphya bio bi tutlek prve klase.

George Murphy dosta me učio o praćenju ljudi u duhovnim vježbama, kako promatrati sebe i osobu koju vodiš. Također, naučio me kako razlikovati glas savjesti, odnosno kada mi Bog nešto kaže, od glasa anđela čuvara.

Cecil me naučio kako se moliti, razvijati odnos s Bogom i koje su važne točke u duhovnom životu. George Murphy dosta me učio o praćenju ljudi u duhovnim vježbama, kako promatrati sebe i osobu koju vodiš. Također, naučio me kako razlikovati glas savjesti, odnosno kada mi Bog nešto kaže, od glasa anđela čuvara. Cecil me naučio moliti, kontemplaciju, meditaciju i ispit savjesti, dok me Murphy naučio stvari vezane uz vođenje. Od naših mi je uzor Ivan Mandurić, njegova prodornost i ljubav da nešto napravi. Petar Nodilo, njegova inteligencija, te ustrajnost Tomislava Špiranca.

Nedavno si na Sljemenu držao propovijed i govorio o zavisti u Crkvi. Čini se da je to nešto s čime će se svaki redovnik sresti. Možeš li nam nešto o tome reći?

Nama je važna riječ Spasenje, jer mi to ozbiljno uzimamo u obzir, kako god da živimo.  Kada se vidi da neki subrat napreduje i raste, u meni se počinje rađati strah: „Ovaj nije svet“, a pogledaj koliko je ispred mene. Što će biti sa mnom? Kada ljudi počnu nekoga favorizirati, a mene na neki način marginalizirati,  meni se putem ljudi javlja Glas Božji koji kaže da ne valjam, „Ti si ta luda djevica koja će ostati vani kada se vrata zatvore.“ Tu se najviše rađa zavist među klericima. Zavist među klerom dolazi iz toga „Hoću li biti spašen?“.

Što zapravo za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju“?

Svijet danas pokušava sve uniformirati, staviti u neke kutije, da svi budemo dio neke ideologije. „Sve na veću slavu Božju“ znači da je čovjek dovoljno hrabar dopustiti sebi da relativizira bilo kakvu ideologiju, a samim time i dobar dio samog sebe jer mi to nosimo u sebi. Bio sam uvjeren da smo mi Hrvati, kada se pogleda vjera, odlazak u crkvu i poštenje, bolji od drugih ljudi i naroda.

Kada sam izašao van, vidio sam da imamo ozbiljnih problema u puno stvari, odnosno grijeha pred Bogom, nosimo krivnju koja ni po čemu nije manja od krivnje drugih naroda.

Kada sam izašao van, vidio sam da imamo ozbiljnih problema u puno stvari, odnosno grijeha pred Bogom, nosimo krivnju koja ni po čemu nije manja od krivnje drugih naroda. Ako čovjek sebi nije sposoban dopustiti da bude relativizirana ideja njega samoga, u tom slučaju želi Boga prisiliti da On ispuni moje viđenje svijeta, Crkve, sakramenata, ljudi, društva… Čovjek koji želi biti izvan toga opasan je za te sustave jer prikazuje njihovu laž, a s druge strane prikazuje njihove kvalitete u kojem smjeru bi trebale ići. Svijetu ne paše ni jedno ni drugo jer kvalitete želi vući u smjeru u kojem hoće, a slabosti ne želi prikazati kako bi mogao provesti svoj plan.

„Sve na veću slavu Božju“ danas je sposobnost birati taj srednji put. U svakom sustavu pronaći ono što je dobro i pustiti da to dobro vodi u svom prirodnom smjeru, kamo ga Bog vodi i gura, da se u tom smjeru razvija, a ne kuda ga želi voditi neka ideologija. Ne dopustiti da postanem član uniformirane ili deformirane anarhije. Primjerice, uzmimo momka od 20 godina koji igra video igrice. Moram li zaista na tome dnevno provesti 5 sati? On je potpuno uniformiran i izdresiran.      

Što bi poručio dečkima koji razmišljaju o ulasku u Družbu?

Onaj tko želi ući u Družbu mora mu biti jasno da ulazi u Družbu Isusovu, ne ulazi u Hrvatsku provinciju Družbe Isusove. Kada ulaziš u Družbu postaješ internacionalna, odnosno međunarodna osoba.

Jedna od važnih stvari je narav. Nikad nisam pomislio da bi netko s time mogao imati problema. Treće godine u Rimu nešto mi je iznutra počelo fizički smetati. Nakon 2 mjeseca shvatio sam što mi to tijelo govori. Problem je bio taj što nije bilo promjene godišnjih doba. Jer Rimska zima i ljeto je kao kod nas proljeće ili ljeto, nema prave promjene. Tijelo mi se počelo buniti što nema promjene. Onaj tko želi ući u Družbu mora mu biti jasno da ulazi u Družbu Isusovu, ne ulazi u Hrvatsku provinciju Družbe Isusove. Kada ulaziš u Družbu postaješ internacionalna, odnosno međunarodna osoba. Moraš biti spreman zaista otići bilo gdje. Ako to ne želiš ili ti narav ne može takvu stvar prihvatiti ili se zbog vlastite tvrdoglavosti ne želiš odreći svoga sela, ne znam bi li trebao dolaziti u Družbu. Istovremeno je to žrtva, međutim to je stvar koja čovjeka strašno izgradi kasnije. Kasnije se čovjek gleda s velikom zahvalnošću i ne gleda na to kao žrtvu. To su kao batine koje si trebao dobiti, znaš da si ih trebao dobiti, znaš da je dobro da si ih dobio i ti si sretan što si ih dobio. Onaj tko razmišlja o Družbi Isusovoj mora biti svjestan da je to zajednica. Nema on je druge nacionalnosti, on je tvoj subrat.

Bio si stolar i prije dvije godine si u SKAC-u radio kapelicu, izgrađivao si drvenariju, oltar, ambon i klupe. Bavio si se streličarstvom, pa smo kroz duhovne vježbe ljudima omogućili da i sami odapinju strijele, i da kroz tijelo dožive što znači pogađati cilj, ciljati na svrhu, što je posve ignacijevski. Ti si bio napravio metu i strijele, vježbenici su bili oduševljeni time. Svi ti segmenti tvog života koje si morao na neki način ostaviti kao isusovac su sada inkorporirani kako živiš svoje redovništvo i kroz tvoj apostolat. Čini mi se za svakog od vas isusovaca, koliko god ste se svega odrekli, opet tu ima neke slobode gdje vi uspijevate svoje male muške interese proživjeti.

To je točno. Radi se o tome da sve što čovjek ostavlja, to je točno kako piše u Sv. Pavla, „Sve ostavio i sve dobio, ništa nemamo i sve je naše.“ Recimo, prije bih gađao s lukom, ali nisam bio zadovoljan jer ne živim svoj poziv. Luk je zapravo bio samo jedan izričaj mojeg nutarnjeg bića za kojeg dugo nisam shvaćao što znači. Taj luk je značio da trebam biti duhovna osoba, da trebam biti redovnik, ali tada to nisam znao.

Sada kada sam postao redovnik i kada sam sebi to pitanje razriješio, kada uzmem luk u ruku sada mogu slobodno pucati. Tek sada sam dobio luk u ruke, a prije ne. Prije je on bio samo moje pogrešno tumačenje nutarnjeg izričaja da se idem maknuti k onome što trebam biti. Kada sam rekao da bi svakoga poslao u novincijat, to se tamo dogodilo. Onaj tko se dvoumi i nikako nije siguran, dođi i ništa se nemoj bojati jer nećeš požaliti ni jednoga dana što si bio unutra. Ako dođeš, a imaš svoj stan i auto, ništa nemoj prodavati jer bilo je osoba koje su sve svoje rasprodale, došle u Družbu i onda su nakon nekog vremena vidjele da to nije za njih, te su završile na cesti. 

Danas dosta mlade ljude muči strah od preuzimanja odgovornosti za svoju budućnost i od samih odluka. Možeš li nešto o tome reći?

Kada se pojavi strah, onda je on uvijek dvojak. To moraš biti iskren sam pred sobom. Nekada se pojavi strah zato što znaš da radiš neku grešku, kada radiš neki nered. Drugačiji je strah kada trebaš učiniti nešto što je dobro, a bojiš se. Moj je savjet da uvijek moraš ići kontra straha koji te koči da učiniš ono što znaš da je dobro. Za neke ljude može biti dobro da dođe u novicijat, provede tamo godinu i tri mjeseca, sredi svoju osobnost i postane sposoban za ženidbu. To je velika stvar jer ako smo nekome pomogli da kroz godinu i tri mjeseca postane sposoban za ženidbu, niti je on nama što dužan, niti Crkvi, niti je on što kriv. Crkva je dobila stabilniju, zreliju i bolju osobu. Ako se bojiš učiniti nešto dobro, taj strah nemoj slušati.

Imaš li i ti u sebi Svetu čežnju služiti Bogu u Družbi Isusovoj? Pridruži im se na vikendu ignacijevske molitve u Svetičkom Hrašću. Više o susretu možete pročitati ovdje, a prijavnicu možete pronaći na poveznici: PRIJAVNICA. Ukoliko imate pitanja o samom programu, javite se na: [email protected].

Book.hr