Foto: Shutterstock

Uvijek se trudim izvući stvarne situacije, životne probleme, pa nekako baciti svjetlo na njih, koliko mogu i znam, a nekada i ne znam i ne mogu ništa. Kakvu, evo, korist ima pisanje ako je nerealno, surealno, nadrealno? Evo primjera iz iskustva, iz pastorala.

U crkvenim dokumentima čitamo da Bog u svojem silnom milosrđu nalazi načina da tu djecu spasi (uvede u raj), a papa Ivan Pavao II. jasno piše da su ona „u zagrljaju milosrdnog Oca“

Kako me uistinu vrlo, vrlo mnogo ljudi ispituje i traži mišljenje o tzv. krštenju nerođene djece, ja bih ovom prigodom, u svjetlu istinskih i upitnih objava, o tome kratko propisao. Dakle diljem katoličkog svijeta već niz godina priča se, prakticira, promovira i nudi to dvojbeno „krštenje“. Da odmah budemo jasni: za krštenje osoba treba biti: 1. živa i 2. treba se krstiti materijom – vodom. Nerođeno dijete više nije živo, umrlo je u spontanom pobačaju ili u nasilnome, namjernom prekidu njegova života; nemoguće je koristiti vodu i krstiti umrlog čovjeka. Također službena Crkva nikada nije uvela krštenje nerođenih, niti je taj izraz i praksu koristila ni preporučila. Štoviše, u crkvenim dokumentima čitamo da Bog u svojem silnom milosrđu nalazi načina da tu djecu spasi (uvede u raj), a papa Ivan Pavao II. jasno piše da su ona „u zagrljaju milosrdnog Oca“. Dakle nema potrebe za krštenjem ako su spašeni. A krsti ih se iz želje da budu spašeni, zar ne?

„Krštenje“ je jedino, ako mogu osobno reći, prihvatljivo kada osoba nakon abortusa veoma pati…

Osim toga ta je praksa ušla u naše vjerničke krugove po nepriznatim, neautentičnim, pa čak i odbačenim od Crkve ukazanjima Isusa, Majke Božje i sličnih vizija. „Vizionari“ su počesto i psihički nestabilne osobe, histerične, neurotične. Ili su samoproglašeni „sveci“. Najčešće se niti ne znaju ti „vidjeoci“, naime papirići s porukama nisu obilježeni ni mjestom ni datumom, jedni tvrde jedno, drugi drugo… Vrlo je teško doći do izvora. Dakle ni po tome to „krštenje“ nije u redu. Jednostavno, nije ni objavljeno Crkvi, a nije ni potrebno! „Krštenje“ je jedino, ako mogu osobno reći, prihvatljivo kada osoba nakon abortusa veoma pati. Ali baš kad je ta patnja neizdrživa. Tad se može primijeniti, kao neki čin utjehe, pomirbe, kao neki melem na tu groznu ranu. Eventualno i samo tada, istaknuvši da to nije obred krštenja, nego da samo nosi isti naziv, isključivo zato da bi se pomoglo veoma trpećoj osobi, mogu to učiniti, možda najbolje nakon svete ispovijedi. Nerođena su dječica „krštena“ i u svojoj krvi, ona su mučenici. „Krštena“ su i u želji Crkve, tako da se ja ne bih brinuo za njihove duše. Više trebamo moliti za one koji ih progone i usmrćuju. Slobodno se možemo njima i moliti! Ona su blizu Gospodina! Eto, meni se čini da je to sjajan primjer lažnih ukazanja, gdje „duh“ (čiji, tko?) poručuje i govori nešto čega nema u Crkvi i oko čega je Crkva dosta jasna. I famozni limb stvar je prošlosti i čini se da to „stanje duše” više nitko ne uzima za ozbiljno.

Onima koji su ranjeni pobačajem, preporučam nešto više i sadržajnije od samoga kratkog obreda „krštenja“…

Onima koji su ranjeni pobačajem, a prihvaćaju da „krštenje nerođenih“ nije dio crkvene prakse, a ipak žele nekako unijeti mir u donos sa svojom djecom koja više nisu s njima, preporučam nešto više i sadržajnije od samoga kratkog obreda „krštenja“, koje smo dokazali kao nepotrebno i neosnovano, preporučeno iz suspektnih duhovnosti i od nepoznatih duhova. (…)

Iz knjige p. Marka Glogovića „Ak’ odrastem, bit ću katolik“.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.