Svjedočanstva

JAO, JAO, BABILON JE PAO! (A TI NE MORAŠ AKO NEĆEŠ!)

Pater Marko nakon što je posjetio crkvu u jednom austrijskom gradu: „Nešto je trulo na Zapadu!” Patera Marka jedan je prijatelj odveo u rimokatoličku crkvu posvećenu jednomu apostolu nedaleko od samog središta jednoga austrijskog grada. Ono što je u toj crkvi vidio zgrozilo ga je!

Pater Marko nakon što je posjetio crkvu u jednom austrijskom gradu „Nešto je trulo na Zapadu!”

Loše mi je od pisanja ovoga.


Fataju me mučne tenzijske glavobolje i aritmija.

… mislio sam da sam sve vidio i doživio te da me ništa više ne može iznenaditi, odnosno sablazniti. No izgleda da sam se prevario. Od Nizozemske, preko Belgije i Njemačke, do Engleske i Francuske na vlastite sam oči naime gledao prodane crkve i kapele, samostane, pretvorene u hotele, restorane, automehaničarske radionice i noćne klubove. Vidio sam i „grupno odrješenje“ ondje gdje više nema osobne ispovijedi. Upoznao sam također i nažalost i poneke svećenike i časne sestre angažirane u New age pokretu, bio sam i u župama gdje se u župnim prostorijama prakticira joga i nudi tečaj ajurvede. Toliki pošteni, marljivi svećenici i redovnici često su nekako „ušutkani“ i marginalizirani, a zbog svojega žarkog molitvenog života ismijavani. Ali hvala Bogu, posvuda se nalaze i oni sveti Božji sluge, mada nam više „upadaju u oči“ kojekakvi čudaci. Snebivao sam se u nekim katedralama na Zapadu, gdje postoje „sobe za meditaciju“, a u kojima jedva možeš naći svetohranište. Jednom sam u Belgiji vidio kako su izložili Presveti Sakrament u pokaznici, stavili ga u staklenu kutiju, a turisti su dolazili i izbliza slikali ono što im je bilo zanimljivo a nepoznato. Isus u staklenci, bez vjernika na koljenima, samo neki fotografi. Poznate su mi „scenske priredbe“ koje ponegdje upriličuju u vrijeme svete mise, a da ne govorim o čudaštvima poput svećenika koji se za euharistiju preodijevaju u klaunove ili u vrijeme misnog slavlja sami sviraju na bubnjevima ili puštaju glazbu s CD-playera – i to sam osobno vidio. Pričali su mi i o misi na kojoj je propovijedao laik, a biskup je sjedio iza njega. I o misama na kojima u pretvorbi članovi župnog vijeća ispruže ruku, a kraj svećenika stoji žena odjevena kao đakon, jer je inače misa „šovinistički događaj“… Poznato nam je stanje u mnogim mjestima Europe gdje se u crkvama čude što još uvijek postoje vjernici koji mole Krunicu, dolaze k ispovijedi, da se mladi krizmaju. Svjedoci smo latentna crva istinskog otpadništva, koji užurbano i silovito ruje i nagriza same temelje katoličanstva, izvrgava ruglu liturgiju, moral, dobre običaje, uništavajući posvuda gdje mu se dozvoli vjekovnu konstrukciju vjere, a onda i nade i ljubavi, pretvarajući čovjeka u roba. Malo je žalosno jedino što ludo mislimo da do toga neće doći u nas, jer se na proštenjima još uvijek vide mase… Ne smijemo se uljuljkati u lažnoj sigurnosti. Otpad je prvo prikriven, a onda javan. Počinje prvo u malim stvarima, a završava s „grozotom pustoši“. A kad se ostvari, ruši sve pred sobom i ostavlja nebrojene žrtve iza sebe, kao cunami.

Crkva ili cirkus?

Eto, u tom smislu nedavno sam imao prigodu posjetiti rimokatoličku crkvu posvećenu jednomu apostolu nedaleko od samog središta jednoga austrijskog grada. Namjerno ne spominjem ime, da se ne bi našao neki „Juda Makabejac“ i tamo napravio neku još goru strahotu, jer danas svega ima, kako nam je poznato. Odveo me onamo prijatelj, koji se našao u tome lijepom gradu „trbuhom za kruhom“ i silno ga je zanimalo moje mišljenje o toj crkvi kao građevini i o Crkvi kao majci koja okuplja Božju djecu u takve građevine. Taj grad ima prelijepe crkve i samostane, iako je danas zamjetan veliki pad duhovnih poziva. Nipošto nije cijela ta država, niti cijeli taj grad u onome što sada kanim opisati. Iako ima vrlo mnogo pozitivnih, dobrih, kršćanskih primjera, ima i dijametralno drukčijih nebuloza. Bio sam tako u jednom samostanu gdje su časne sestre izbacile sve starinsko i postavile željezne i plastične rugobe. Umjesto raspela ljude plaši pravi pravcati zombi, koji predstavlja uskrsloga Isusa, zaista nešto prestrašno, horor. Jadne drage časne, osobito one starije, nenavikle na takve sulude „modernizacije“. U klupama ne možeš ni sjediti, ni klečati, katastrofa. A svetohranište je crna metalna kugla, izvan svakog ukusa, ništa ne predstavlja niti imalo paše interijeru barokne kapele. Jednom me također uznemirilo što sam vidio kako neki laik u civilu u jednoj crkvi otvara svetohranište i premješta hostije… Jednom sam opet u nekoj drugoj crkvi vidio kako neukusno odjevena žena, dugačkih, napadno lakiranih noktiju, dijeli svetu pričest. Ali što možeš? Tiho sam se nadao da nije baš svugdje tako. No „nešto je trulo na Zapadu“.

Ušli smo dakle u crkvu posvećenu svetomu apostolu, koja je gotovo uvijek otvorena za posjetitelje. Saznajem da je nekoć crkva bila u okviru dominikanskog samostana, a da danas služi, osim za klasično bogoslužje, i kao crkva – živa umjetnost. Njezin je cilj vjerojatno – šokirati. Premda ja smatram da bi se trebalo šokirati vjernošću Kristova evanđelja, svetošću života u današnjim Sodomama, spremnošću na mučeništvo, življenjem nauka Crkve i takvim stvarima. Već dvadesetak godina ondje se događaju razni performansi, čine se „zanimljive“ instalacije, njeguje se dramsko, filmsko, likovno i svako drugo umjetničko izražavanje, kao. Fasada barokne crkve prekrivena je raznolikim natpisima, odnosno parolama, za koje – usprkos prijevodu – nisam dokučio zapravo što bi značile. Naprimjer, što bi značilo: „Apostol Pinnochio“? Nemam pojma. Sumnjam da itko razumije značenje tih grafita, osim možda autori, ali svakako nemaju nikakvo značenje za ljudski duh. Grafiti su, uostalom, posvuda, zašto moraju krasiti i crkvu? Osobno smatram da je prava umjetnost ona koja poznaje i poštuje Boga i koju ne treba dodatno podrobno objašnjavati, na silu. Bez Boga umjetnost postaje strahota, glupost, obična neuračunljivost. Tako sam bio jednom u crkvi koja sliči na sportsku dvoranu, s elementima neke industrijske hale; vidio sam i crkve sličnije atomskomu skloništu nego crkvi. Obično su takve, „bez duše“, odnosno nema uobičajenih i svima prihvatljivih i dragih kipova i slika, klecala, križeva, cvijeća kojim se kiti boravište živog Isusa, a svetohranište redovito tražiš povećalom/dvogledom. Ne znaš kakva je to građevina, niti se možeš u tome moliti, samo se čudiš i čudiš. Kipovi i slike ponegdje su do te mjere unakaženi da nitko od posjetitelja ne može reći koga predstavljaju, a kamoli da bi pobudili želju za pobožnošću. Evo, baš svatko može dakle biti umjetnik u ovo postmodernističko doba. Kao što u demokraciji svatko, bez obzira na bolest, perverznost ili nelogičnost, može uzdići svoj glas i natjerati narod da ga (po)sluša, tako se ta krasna „demokratičnost“, a u biti kamuflirani totalitarizam, proteže kao peronospora na sve dimenzije društva, pa tako i na umjetnost. Ako je umjetnost šetanje bez gaća i grudnjaka po trgu, onda je umjetnička „instalacija“ i prizor golih i izgladnjelih logoraša u nekom logoru za politički nepodobne: da, te su „umjetnosti“ slične, dobro primjećuješ brate i sestro, upravo po izvoru svojeg nadahnuća i po autoru njihove izvedbe i po opsjednuću izvršitelja projekata. Zlo je zlo, a dobro je dobro; crno je crno, a bijelo je bijelo. Nema Boga, ima Đavla.

Ponovno razapinjanje

Ulazim dakle u tu crkvu i osjećam jednu – bol. Žalost. Prekrasna nekoć, starinska, barokna crkva temeljito je uništena morbidnim eksperimentom, koji se u crkvi ne bi smio događati, bez obzira na to u kakvim vremenima i pod kakvim pritiscima živimo. Točno se zna što je i za koga je crkva; ona ne može biti javni toalet, igralište, štala. Osjećam Isusovu žalost u srcu. Ispred tabernakula svijetli vječno svjetlo, jutros je ovdje slavljena sveta misa… Na oltaru koji je do u milimetar oblijepljen komadićima razbijenog ogledala. Prva misao: Zar ne bi biskup mogao barem Isusa uzeti iz ove nakarade? Propovjedaonica je sastavljena od žice i stakla, potpuno nepraktično, a križ pokraj oltara samo od dvije isprepletene žice. Jedna kolumna koja se uzdiže prema svodu također je u komadićima ogledala, vitraji prikazuju ljude sa svinjskim glavama, neke žene – Afrikanke; jedan vitraj je pretvoren u strip, a drugi u polja za igru križić-kružić. Na jednom vitraju sjedi pas u fotelji, ispod njega kokoš, s nekim natpisima. Drugi su prozori prebojani u ljubičasto i plavo i zeleno, pa kad svjetlost sunca prodire kroz njih, čovjek se osjeća kao u kakvoj diskoteci. Na glavnomu oltaru figura raspeća, plastična, ružna. Iznad Isusa neki crni krug, ne mogu dokučiti što je to. Svi su oltari bez oltarnika, svijeća, cvijeća. Mrtvilo. Smrt. Kapela Majke Božje izgleda ovako: zidovi su išarani narančastim sprejem, kip Gospe na podu. Bez ikakva smisla! Iz niša starog oltara uklonjeni su sveci. Na zidovima uokolo grafiti, koje svatko može dopuniti vlastitom olovkom. Tako, netko je naslikao izmet, uz neke druge vulgarizme. Tik do postaje križnog puta, koja je maknuta sa zida i postavljena na pod crkve. Crkva u takvoj dekoraciji djeluje zlokobno, tamno, hladno. Kako se ovdje moliti? U podu izdubljena rupa, ispod staklenog poklopca vidi se „relikvija“ miša, kosturčić, s objašnjenjem na papiriću. Na svodu crkve obješena ljuljačka, u prozoru nekoliko visećih stolica, čak su i savijene rešetke na prozorima neka vrsta „instalacije“. Zbunjuje me zidna oslika – papa Franjo i iranski rahmetli ajatolah Homeini? Ili nešto slično. Drže se za ruku. Jadan papa, zna on za takve ridikulizme posvuda, ali neka ih samo proba spriječiti… Međutim to je samo stalna postava ove crkve – „utjelovljene umjetnosti“, crkve „za danas, ovdje“, koja donosi nešto „radikalno novo, prikladno i napredno“. U toj je crkvi ležao i posljednji potomak Zrinskih, prije prenošenja u zagrebačku katedralu, piše latinski na ploči. Hrvatski element i akcent. Otkrivamo podeblju knjigu – album, u kojem je slikom i tekstom dokumentirano sve što se dosada vršilo ovdje. Slike su demonologija u praksi, par excellance.

Nabrajam samo ponešto, jer nemoguće mi je opisati ili navesti stotine bogohulnih prikaza te žalosne realnosti: svećenik, đakon, ministranti i vjernici kleče pred ogromnim plakatom postavljenim na glavnom oltaru, na plakatu je crno-bijela slika potpuno gola muškarca i potpuno gole žene, prislonjenih jedno uz drugo leđima, u stavu raspeća. Nadalje: voštana lutka staroga bradatog i ćelavog čovjeka u bijeloj kuti, prekrivena litrama krvi, a on širi ruke gledajući prema oltaru. Glavni oltar u različitim krpama, odorama, plahtama, ovisno o dobu godine, ponekad je i cijela crkva u nekakvim materijalima… Dečko gol golcat u kavezu, koji otkriva neka starija žena. Ženska s maskom patke, prikačena na uže, neurotično skače po crkvi dok joj se haljinica diže, otkrivajući donje rublje. Pa se valja po podu, izvodi neke akrobacije itd. Maškare, zombiji, klaunovi, hermafroditi, transvestiti, transrodni, goli i polugoli, prebojani, zamaskirani glumci, pjevači, gosti, namjernici… Crkva u daskama, kartonskim kutijama, s televizorima i svakakvim drugim stvarčicama po oltarima, pretvorena također u blagovaonicu s tanjurima i jelima… Plahte, deke, uniforme, životinje poput žive koze, ispisane po koži, pa krepane životinje… Neki muzičari s preokrenutim križevima, onda križevi u duginim bojama, lego kockicama, domino kockicama… Župnik u procesiji nosi sliku dva naga antička kipa, vrlo in. Na drugoj slici župnik kleči pred naslikanom ogromnom mrtvačkom glavom. Opet, negdje drugdje, neka mu žena nekim alatom trga misnicu. U crkvi se, čitam dalje, redovito održavaju bučni rock koncerti, sa svjetlosnim efektima, maglom; pseudoatletičarske egzibicije, a na pročelju crkve gledam i sliku potpuno nage žene, da cijeli kvart može lijepo i detaljizirano promatrati to nešto nedokučivo. Kao da nemamo dosta golotinje inače, posvuda! Baš inovativno! Na oltarima sjede i skaču ljudi, slikaju se, plešu, jedu i piju, rade razne grimase, crkva je malo modna pista, malo night-club, malo dvorana za spretno složeni piknik. Korizmeni i adventski „ugođaji“ također su nešto vrlo posebno.

Krv, blud, tama, kaos: „umjetnost“. Kavezi, izmet, golotinja: „umjetnost“. Vika, dreka, siktanje, skvičanje, urlanje, lupanje, izrugivanje, blasfemija: sve je to „umjetnost“.

Svijet progutao sveto

Đavao je u toj crkvi učinio svoje, sada likuje. Zadovoljno trlja kandže. Meni je to više hram onoga nesretnog Baala nego našeg Boga. Zapravo, to je klasičan prikaz ostvarenja idolopoklonstva i apostazije – otpada od vjere. Isus je ovdje ponižen do krajnjih granica. Jedna totalna i užasna profanacija svetoga. Životinjsko prevladalo anđeosko, tijelo zarobilo duh, kršćansko kroz pogansko izrugano do besvijesti. Mi se pitasmo je li to ista, naša, katolička crkva, odnosno Crkva? Nekako nisam htio povjerovati u to! Molio sam se da otkrijem da su to neki otpadnici, neka sljedba ili što već. No to je zaista naša crkva. U masi objašnjavanja neobjašnjivoga autori albuma spominju uzvišenost takve nove „umjetnosti“, simbiozu s religioznošću, osuvremenjivanje staroga i drevnoga, blagodati koje takav spoj nespojivoga donosi društvu, gradu, posjetiteljima… Navodno je cijeli kvart procvao, neprijateljstva su nestala… Glorificira se ta sjajna otvorenost, ta izvanredna domišljatost, ti nevjerojatni performansi, dostojni svakog žaljenja i gnušanja redovitih vjernika. Komu je potreban takav nakaradni i bogohulni eksperiment? Ta devijacija i devastacija svega što poznajemo i ljubimo kao katolici? Što plemenito i što spasonosno može ostvariti takav projekt, u kojem, evo, sudjeluju i svećenici, Božji službenici i sluge? Kako žalosno. Kakva je to pobogu „sloboda“ u kojoj ništa nije sveto, u kojoj se sve smije i sve može, sve što nije u granicama pristojnosti, sloboda koja tako grubo vrijeđa žrtvu i duhovnu stvarnost križa i presvete Kristove krvi, tijela, sakramenata, vjerskih istina, kateheze, Svetog pisma, crkvenih dokumenata, svećeništva, običaja? Padaju mi na pamet riječi: „Svatko tko vas ubije mislit će da služi Bogu“, jer evo ubiše sveto i lijepo, dobro i nadnaravno, u Božjem domu, u Božjim dušama, Božji službenici. Dekadencija ipak nije avangarda. Kužim ono osnovno ovdje: nema zaljubljenosti u Krista, nema spoznaje da je on živ, pa tako nema ni poštovanja prema njemu. Što se dogodilo u tim svećenicima da se tako javno i jasno podložiše grijehu? „Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti, protiv istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost… Grijeh je uvrjeda Bogu… Grijeh se diže protiv ljubavi Božje u nama, udaljuje od te ljubavi naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane ‘kao Bog’ spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3, 5) Grijeh je dakle ljubav prema sebi, sve do prijezira Boga…“ (Katekizam Katoličke crkve, 1849 – 1850)

Čitam neki dan u četvrtom poglavlju Knjige otkrivenja o Božjem prijestolju i pomišljam kako je strašna u sili ta neizmjerljiva i neopisiva Božja veličina, veličanstvo, svemoć, prisutnost i ljubav. A ovdje se ruga, pljuje, ismijava triput Sveti, Svesilni, pred kojim trebamo drhtati u strahopoštovanju, jednostavno, zato jer je on Bog i Gospodin. Neke se granice ne mogu prijeći, jednostavno zato jer se ne smiju. Pisano je isto tako: „ne varajte se, Bog se ne da izrugivati“. Sve što je predano Sotoni, kripto ili javno, bit će i „nagrađeno“ od te podle, zle inteligencije, koja 24 sata na dan sije prokletstvo. Što možemo činiti, osim da posjetimo tu oskvrnjenu crkvu i mnoge slične diljem Zapada, na kojem je Crkva već na koljenima (sami pastiri konstatiraju to na mnogim mjestima) i da plačemo pred oltarom, da vršimo neku zadovoljštinu i pokoru, kako nas je i Gospa prije sto godina pozvala u Fátimi? Evo nedavno, usput ilustriram, čitamo kako su neki redovnici u Belgiji otkazali poslušnost papi i u svojim bolnicama dozvoljavaju eutanaziju. Otpadništvo počinje bezazleno, završava tragično. Zamislimo ovo: redovnici podupiru mašineriju samoubojstva! A sutra će pobačaj i ostalo. Ali vjerojatno imaju prekrasne simpozije, rasprave i plenarne skupštine, u kojima se spominje sve moguće iz svijeta, osim Isus Krist. Bio sam na takvim sastancima, gdje se cijelo dopodne nije spomenulo ni ime Isus, ali bilo je humanizma i antropologije i kozmologije i psihologije do besvijesti. Eutanazijo, bujrum, na velika vrata.

Gdje je početak gdje je kraj?

Zanimljivo bi bilo odgovoriti na pitanje kako je uopće došlo do nečega takva u toj crkvi? Je li to došlo naglo, ili se je pomalo ukidalo, zanemarivalo, mijenjalo sve što se dalo? Je li se prvo prestalo s pobožnostima, dozvolilo se pričešćivanje bez ispovijedanja, ukinulo se štovanje svetaca, euharistijsko klanjanje, skratile su se propovijedi, s indignacijom se odbacili egzorcizmi, slavljenje, molitva oslobođenja, poruke iz Fátime i Lourdesa, mistika; je li kriva hladna birokratizacija, materijalizam ili se pak silno zatvaralo srca na pokrete nove evangelizacije, prezirući proroštva i vodstvo i nadahnuća papa i Učiteljstva? Je li kriva frustracija među klerom? Ili pak vjernici koji su sve samo ne vjernici? Ili su krivi masoni? Ili sve skupa, možda? Tko i što stoji na početku ovog pada, ostaje mi nejasno. Jasno je ovo: ovdje sam vidio vjeru bez Boga, potpun gubitak katoličkog identiteta, oskvrnuće svih katoličkih simbola vjere. Vjerojatno je bilo tako: nestala je istinska duhovnost, ona koja čovjeka uzdiže k Bogu i koja nas čini svjesnima živog Krista, koji živi u nama, te se u traženju zamjenske, „bolje“ duhovnosti, eto, našla ova, zloduhovska, koja je sve drastično izokrenula i sve drsko unakazila. Kada nestane slavljenje Boga u Duhu Svetome, onda slavimo sebe u duhu svijeta. (…)

jao jao babilon je pao 3dIz knjige „Jao, jao Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)” autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh