Svjedočanstva

OSTAVITI SVE I SLIJEDITI KRISTA

„Moja je mala sestra otišla u samostan. Zašto sam tako ljuta?” „Očekivala sam da će mi nedostajati, ali nisam mislila da će biti toliko emotivno…“

Moja je mala sestra otišla u samostan. Zašto sam tako ljuta?

Moja mala sestra željela je postati redovnicom od svoje šeste godine. Kako je odrastala, njena je želja samo jačala. Nakon dugog i obeshrabrujućeg pretraživanja, pronašla je lijep red, gdje se osjećala kao kod kuće; red koji je bogat mladim zvanjima i veselim licima. Nikada ju nismo vidjeli tako sretnu kao toga dana kada je ušla u samostan.


To je strogi klauzurni red i iako može pisati pisma i povremeno primati posjete (preko rešetki!), ona je izvan države pa se čini kao da je u nekom drugom svijetu. Njezin je život odjednom postao potpuno drugačiji od moga. Svojim sam prijateljima rekla da će mi nedostajati i da nam je teško što je otišla, ali da smo sretni zbog nje i ponosni što je ona to sve učinila jednostavnijim.

„Ne bih se ljutila da se udala za nekog čovjeka i otišla živjeti negdje gdje nema internetske veze, iako bi naša razina komunikacije ostala ista…“

I nedostaje mi, ali javila se još jedna emocija – stvarno velika ljutnja. Nisam to očekivala. Trebalo mi je nekoliko tjedana da shvatim koja je emocija u pitanju, i sada pokušavam shvatiti odakle dolazi, jer – zašto bih se uopće ljutila? Ne bih se ljutila da se udala za nekog čovjeka i otišla živjeti negdje gdje nema internetske veze, iako bi naša razina komunikacije ostala ista. Ali misliti da je ona u tom predivnom samostanu, da dane provodi u tišini,  adoraciji i kontemplaciji? To me izjeda.

Kada sam ljuta, zapravo prikrivam strah. Ljutnja je puno ugodnija emocija od užasa, a ako moram birati, prije bih se ljutila. Ako priznam da je ono što je moja sestra odlučila učiniti sa svojim životom vrijedno, onda moram provjeriti svoje prioritete, što nije baš najugodnije za učiniti. Moram se suočiti s istinom da je molitva daleko snažnija od djelovanja, da život koji se živi izvan svijeta nije izgubljen. Moja nelagoda, tako ispada, i nije neočekivana – zapravo je smislena. (…)

„Bog želi sve što imamo. To je zastrašujuće…“

Samo je nekolicina pozvana živjeti posvećenim životom, ali svi smo pozvani „staviti Božje kraljevstvo“ ispred „svjetovnih stvari“. Bila sam ljuta jer sam tu poruku čula jasno i glasno, i suočila se s izborom kao i bogati mladić – ili da sve ostavi, ili da ode tužan. Moja dužnost da prodam sve što imam i slijedim Krista, neće se manifestirati isto kao i u životu moje sestre, ali naposljetku, Bog to traži od svih nas. Bojim se, jer je to cjeloživotni proces i zahtjeva veliku količinu ljubavi, žrtve i predanosti Bogu, koju ja ne želim dati. Ali barem je izbor jasan.

Bog želi sve što imamo. To je zastrašujuće. Vjerojatno je prirodno osjećati ljutnju i braniti se kada čujemo taj zahtjev. Sve sam zahvalnija na primjeru moje sestre i svih posvećenih ljudi, jer me snažno podsjećaju da je vrijedno toga da, Bog traži sve od nas, kako bi nas ispunio s jednom stvari koja nas može zadovoljiti – sobom.

Tekst u cijelosti možete pročitati OVDJE.

Izvor:  Aleteia.org; Book.hr

Prevela Gabriela Jurković

  • 31
  •  
  •  
  •  
Na vrh