Foto: Pexels, Pixabay

Što učiniti da ne upadnemo u takav ritual?

Govorio sam na našoj konferenciji o tome da smo naučili krivo se odnositi još u domu – s mamom, tatom, s rodbinom ili u školi. U iskušenju smo isto to ponoviti i u našem redu. I vi i ja možemo promatrati u našoj zajednici, u cijelom našem samostanu, osobe koje se, iako su zrele i odrasle i koje odavno imaju osobnu iskaznicu, neprestano ponašaju kao ranjena djeca, izvode djetinjarije, bivaju uvrijeđeni, udaraju nogama, dure se i hiroviti su. Iako je na njima odgovornost. Što učiniti da ne upadnemo u takav ritual?

Možemo imati sklonost prema traženju naših roditelja u drugim osobama, jer nam s roditeljima nije uspjelo ili našim roditeljima nije išlo s nama

Kako ne ponavljati

I ti i ja, kako ne bismo ponavljali. Kako ponavljali? Zamijeniti roditelje nekim drugim ili ih zamijeniti institucijom. Traženje osobe koja će me jednako tako uništiti, jednako tako zanemarivati, jednako tako licemejrnu. Možemo imati sklonost prema traženju naših roditelja u drugim osobama, jer nam s roditeljima nije uspjelo ili našim roditeljima nije išlo s nama. Ne uspiju se uvijek roditelji dobro odnositi prema nama i tada možemo razvititi sklonost projekcije karakteristika naših roditelja na nekog drugog. Možda provociramo da nas rane ili nam učine što nažao. To mogu biti razni sistemi i svatko mora baciti pogled na svoj sistem koji sigurno ima.

Odnos s ocem

Kada ja sagledam svoj sistem, znam da me moj otac jako volio kad je bio trijezan, a unatoč tomu, kada je bio pijan, on me mrzio. I mene i sve druge. I na sve je sumnjao. A ja sam cijelo svoje djetinjstvo učio kako se distancirati kako do mene ne bi doprli osjećaji koji me mogu raniti.

Stavljao sam na sebe oklop kada je otac bio ljut ili su letjeli tanjuri i pokućstvo. Učio sam da ništa od toga ne osjetim

Zatvarao sam se u sebe

Stavljao sam na sebe oklop kada je otac bio ljut ili su letjeli tanjuri i pokućstvo. Učio sam da ništa od toga ne osjetim, a kada se on otrijeznio, bojao sam se da ga ne povrijedim i pravio sam se da je sve u redu i da ništa nije bilo. Učio sam se svojevrsnom licemjerju. Kada sam ušao u zajednicu, ponavljao sam tu ulogu. Ako me netko ponizio ili ranio, ja sam u sebi sakupljao gnjev, a pravio sam se da nisam ljut i da to ne osjećam.

Zatvarao sam se u sebe, a to je opasno. Jer se rađa glad, jer nikome ne dopuštaš da ima iskren odnos s tobom. To prijeti time da ćeš potražiti previše obvezujući odnos s nekim drugim. Ili da ćeš se upetljati u nešto čega ćeš se godinama morati oslobađati. Život je odgovorna stvar. Možda je to meni doprlo do glave prekasno, ali vi imate priliku i prije doći do tog zaključka. Možda zahvaljujući i tome što su vas ranili i više nego mene.

Iz knjige „Kako zavoljeti svoj život?“ patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.