Foto: Shutterstock

Govorila je jednostavno, ali svaka njezina riječ odisala je otajstvenošću punom emocija. Svaka njezina rečenica prodirala je u moje srce neobičnom snagom. Govorila je blagim i povjerljivim tonom na vrlo uvjerljiv način.

Pogledavši je u oči vidio sam onu jasnoću kojom sjaje oči djece. Međutim, njezine ruke bile su iskrivljene i istrošene radom

Dok je sjedila ondje ispred mene, Majka Terezija činila mi se vrlo sitnom. Bila je manja nego što sam je zamišljao gledajući je na fotografijama. Bila je pogrbljena. Dok je sjedila, izgledala je sklupčano na toj klupi. Kako bi me pogledala u oči, morala je podići glavu, a za to je trebala uložiti puno truda jer su joj artritisom zahvaćena ramena pritiskala bradu na prsa. Možda joj je samo podizanje glave bilo bolno, ali nitko od nas to sa sigurnošću nije mogao reći.

Pogledavši je u oči vidio sam onu jasnoću kojom sjaje oči djece. Međutim, njezine ruke bile su iskrivljene i istrošene radom. Njezina stopala u grubim teškim sandalama činila su se izobličena od tisuća kilometara prohodanih na kiši, u blatu, po kamenju. Više od četrdeset godina Majka Terezija bila je u neprestanu pokretu kako bi pomoć pružila onima koji pate. Padala kiša ili sjalo sunce, ona je pješice obilazila one u potrebi, s osmijehom i molitvom. Sav taj silni napor izobličio je njezina stopala.

Imao sam pripremljen dug popis pitanja za nju. Pred nju sam na stol stavio snimač i počeo postavljati prva pitanja. Međutim, i dalje sam se osjećao nelagodno. Suosjećajući sa mnom Majka Terezija pomagala mi je prisjećajući se događaja i zanimljivih anegdota. No sve to nije imalo nikakve veze s pitanjima koja sam pripremio. Malo-pomalo sve sam se sve više opuštao i razgovor je počeo teći.

Majka Terezija mnogo je toga rekla, ali ja nisam uspio dobiti odgovore na moja pitanja. U jednom trenutku ona je ustala i rekla…

Razgovarali smo pod tim drvetom oko dva sata. Majka Terezija mnogo je toga rekla, ali ja nisam uspio dobiti odgovore na moja pitanja. U jednom trenutku ona je ustala i rekla: „Sada moram ići. Ljudi me čekaju u kući.“ Okrenuvši se prema meni osmjehnula se i rekla: „Možemo sutra nastaviti razgovor ako još uvijek želite razgovarati sa mnom.“

„Naravno da bih želio ponovno razgovarati s vama“, rekoh. „Hvala vam što odvajate vrijeme za to jer znam da imate mnogo obveza. Hoćemo li se ovdje naći i sutra?“

„Ne“, rekla je. „Sutra ćemo se naći u crkvi svetog Polikarpa izvan Rima, gdje će četrnaestero mladih sestara iz moje zajednice izreći svoje zavjete. Bit ću ondje i bilo bi mi jako drago da dođete. Sama svečanost će vam pomoći u razumijevanju duha našeg posvećenog života. Nakon toga ćemo nastaviti razgovor. Nemojte zaboraviti. Očekujem vas ondje.“

„Svakako se vidimo ondje“, rekoh. (…)

Iz knjige „Razgovori s Majkom Terezijom“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.