Foto: Canva | Screenshot

U nedjelju, 16. srpnja, održan je sedmi po redu Molitveno-evangelizacijski susret u Dugom Selu. U ispunjenoj sportskoj dvorani nagovore su održali Nebojša Đurić, Marko Matijašević i Josip Lončar. Slavljenje je predvodio slavljenički tim Udruge Eho, a molitvu – nakon vlastitog nagovora – Josip Lončar.

Predsjednik Udruge Eho, Marko Matijašević, govorio je o Samsonu povlačeći paralele s pričama iz vlastitog života:

„Postoje stvari koje moramo uništiti da bi smo mogli imati blagoslov; ono što je nedostajalo Samsonu. Prva stvar: izolacija. Ako ostaneš sam, past ćeš sam. (…) Šteta što Samson nije imao prijatelje koji su mu mogli reći: ‘Ej, to nije dobro za tebe! Nećeš dobro završiti’ (…) Budite zahvalni za ljude koji vas upozoravaju kada činite pogreške. (…)

…ako misliš da možeš bolje sam – onda vjeruješ da si pametniji od Isusa…

Mi ove godine slavimo sedam godina od kad postoji Udruga Eho. Ja to nikad ne bih napravio da nije bilo Josipa koji me potaknuo i otvorio mi put za to. Nikad se ne bih usudio krenuti u te stvari da nije bilo nekog tko me gurnuo u to. Zato trebamo ljude oko sebe. (…) Nemoj biti sam. Trebaš zajednicu i trebaš ljude oko sebe koji ćete bodriti. (…) Ako se izoliraš, onda ćeš pasti sam, a ako misliš da možeš bolje sam – onda vjeruješ da si pametniji od Isusa jer je čak i On slao dvojicu…”

Naš Bog je tata

Nebojša Đurić, pastor u EPC Hosana govorio je o molitvi koju nas je Otac naučio, o savršenoj molitvi Očenaš:

„U molitvi Očenaš nalazimo 7 prošnji ili zaziva (…) što znači da je molitva Očenaš ustvari savršena molitva. To je punina molitve; u njoj se nalazi sve što bismo trebali moliti. U prve tri prošnje koristimo zamjenicu ‘Tvoj’ – što znači da je naglasak na Bogu. (…) U ostale četiri prošnje molimo za svoje potrebe i koristimo zamjenicu ‘naš’. Razumijete poruku?

Uvijek prvo molimo za Božje stvari, a tek onda za naše potrebe. Kada potrebe stavimo na prvo mjesto; onda to više nije molitva nego moljakanje, a mi ne želimo moljakat jer Bog ne uslišava one koji moljakaju, nego one koji mole.

Prije svega, molitva Očenaš počinje s veličanstvenim otkrivenjem, po meni – otkrivenjem svih otkrivenja. Naš Bog je tata. Naš Bog je otac. Otac je drugo ime za ljubav i zbog toga je nemoguće razumjeti oca; njega jedino možeš upoznati, otkriti i doživjeti. Ne možeš ga razumjeti. To je ljubav! (…)

Okrenuo sam se i počeo plakati kao malo dijete. Sljedećeg jutra; prve riječi koje sam izgovorio bile su: ‘Tata!’.

Ljubav Boga Oca sam otkrio i doživio u Izraelu, u zračnoj luci u Tel Avivu. Sletjeli smo u Tel Aviv iz Zagreba i čekali smo prtljagu. Tamo je bila jedna židovska obitelj; muž, žena i troje/četvero djece. Jedna djevojčica se igrala oko tih pokretnih traka koje su tada još bile ugašene. Dok su se upalile, djevojčica se uplašila, okrenula i viknula: ‘Abba!’ i počela trčati tati u susret. On se okrenuo, nasmijao, raširio ruke, zagrlio ju i stisnuo uz sebe… Tada mi je sinulo: ‘Pa čovječe, Abba – to je tata’. Okrenuo sam se i počeo plakati kao malo dijete. Sljedećeg jutra; prve riječi koje sam izgovorio bile su: „Tata!“.

Zbog čega je Isus umro?

Prije završne molitve, Josip Lončar je održao nagovor u kojem je naglasak stavio na pitanje: ‘Jesmo li svjesni zbog čega je Isus umro?’:

„Isus je umro samo zato da ti ne završiš u paklu, nego u nebu. Zar smo toliko ludi i glupi da mislimo da se On dao razapeti na križ da bi moja djeca završila fakultete, sretno se udala, oženila…da bi što duže živjeli, da nikad ne bi bili bolesni?

Pa tko bi lud za takvo nešto umro? Isus nije lud! Marimo li mi za to? Ili smo već previše sigurni da smo u nebu i da je tako lako doći u nebo. (…) Zašto ne čitamo Sveto pismo?

Zato što se možda bojimo da ćemo tamo pročitati nešto što nam neće biti drago? Ali ta nas Božja riječ čini poniznima. ona je svjetiljka našoj nozi. Ona je hrana za našu dušu i upravo bez te riječi ne možemo se popeti tom uskom stazom na brdo spasenja, na našu kalvariju…”

Book.hr