Preporučamo

Patnja i mlada žena blijedog lica...

„Naježila sam se, nisam ništa rekla… jer pred patnjom drugih redovito zanijemim” Što možemo reći i kako postupiti kad netko s nama podijeli svoju veliku patnju? Anika nam priča o jednome takvom susretu…

„Naježila sam se, nisam ništa rekla… jer pred patnjom drugih redovito zanijemim”

Neće ovo biti ni teološki ni filozofski osvrt na fenomen patnje – nisam kompetentna da pišem u tim okvirima – već s vama dijelim jedan istinit događaj, koji sam nedavno doživjela.

„Kako to misliš: ‘ostala bez muža’?”

Mlada žena, o kojoj ću pričati, radi sa mnom. Nismo nikad stigle popričati jer sam vezana uz svoje radno mjesto, dok ona radi po cijelom objektu – čisti, mete, pere, ispomaže gdje treba. Jednom, u žurbi, zamijetih da pere prozore i pohvalim njezinu marljivost. Nekako mi je upalo u oči da je blijeda i umorna. Pomislih: „Pa valjda je žena nenaspavana”, al’ ipak ju upitam je li dobro, jer doista je bila blijeda. Ona mi odgovori da ima probleme s glavoboljama itd. itd. Nismo stigle mnogo porazgovarati jer sam morala poći svojim poslom. A onda, kako samo to Providnost zna posložiti, negdje nakon Nove godine imala sam nekoliko minuta vremena pa smo se zapričale o tome koliko koja od nas ima godina. Kako na ovom poslu radim tek četiri i pol mjeseca, a još se nismo stigle pošteno upoznati, uporno mi se je obraćala s „Vi”. U svom sam joj điru ponovila da mi veli „ti” jer se i ja njoj tako obraćam. Da joj to olakšam, upitala sam ju koje je godište a onda je ispalo da smo isto godište. Smijale smo se jer je jedna naša kolegica tog dana navršila dvadeset i devet godina pa nam je ispričala da je noću plakala kad je skužila koliko ima godina. A mi se sa svojih 39 osjećamo skroz ok

I tako mi ova mlada žena, moja kolegica, u nastavku razgovora kaže: „Čuj, da mi je netko rekao da budem sve ovo proživjela, da budem u dvije godine ostala bez muža i da neću završiti na psihijatriji – ne bih mu vjerovala.” Već sam se spremala krenuti dalje, ali onda napravih nekoliko koraka natrag i upitah je: „Kako to misliš: ‘ostala bez muža’?” A ona odvrati: „A ti ne znaš? Pa umro mi je, sad u lipnju bude dvije godine, rak kosti. Sinčić nam je imao tek osam mjeseci, a kći dvanaest godina.”

Pitala sam se zašto baš ja. Rekla sam Mu: „Bože, pa zašto si nam onda sad dao drugo dijete…?”

Naježila sam se, nisam imala potrebe ništa reći jer pred patnjom drugih redovito zanijemim. Što reći? „Znam kako ti je.”? Odakle mi pravo na to? Uff, odvratim joj da mi je baš žao i da to stvarno nisam znala. Pa spomenem neke muke iz vlastitog života, i tu smo se nekako našle, u sličnoj patnji.

Ona doda: „Znaš, pitala sam se zašto baš ja. Rekla sam Mu: „Bože, pa zašto si nam onda sad dao drugo dijete, ako si mi muža uzeo? Ali mogu ti reći, da u to vrijeme nije bilo našeg sina, ja vjerojatno ne bih ostala pri sebi. Nisam stigla misliti na svoju muku i gubitak, morala sam misliti na dijete. Nisam smjela uzeti tablete na dan sprovoda jer sam još uvijek dojila; jedva sam čekala da sprovod prođe. Reci mi, je li to bilo bezobrazno od mene?” Ispričala sam joj svoje iskustvo s naglim gubitkom bliske osobe. Rekla sam joj da je meni bilo jednako tako: jedva sam čekala da svi ti ljudi nestanu i da se konačno možemo vratiti u neku normalu, ako se to moglo nazvati normalom…

Patnja mi nikad nije bila draga, ali mi je uvijek drag rezultat patnje

I krenule smo dalje, svaka prema svojim obvezama. Ali ta mlada žena je ostavila dubok trag u mom srcu. Toliko borbenosti, snage i upornosti u tom krhkom tijelu.

Još mi je uvijek teško kad netko pati, i ne mogu vam sad reći koji je univerzalni smisao patnje. Tko o tom problemu želi više proučavati, preporučujem mu čitanje enciklike Spasonosno trpljenje (Salvifici doloris) sv. Ivana Pavla II.

Mogu samo reći osobni stav o patnji – ona pročišćuje. Kako to mislim? Pa jednostavno, kako jurim kroz život, dogodi mi se da mislim kako sve mogu sama, da sve mora biti odmah i sad, zalutam u neke krajnosti. Patnja mi nikad nije bila draga, ali mi je uvijek drag rezultat patnje – rast u poniznosti i divna spoznaja o tome Čija je ruka uz tebe kad ti je teško, i Tko ti daje snage za let kad su tvoja krila suviše slaba za sve ono što On priprema za tebe. Patnja? Ako odlučimo, ona doista može biti spasonosna. Supatimo li s Raspetim, možemo posvetiti sebe i sve oko sebe.

O patnji u Marijinu životu

Za kraj citiram sv. Ivana Pavla II.:

»U Njoj su se brojne i teške patnje tako umnožile i kao u lanac povezale da postadoše ne samo dokaz neslomljive vjere nego također doprinos otkupljenju sviju. Doista, ona je već od tajnovita razgovora s anđelom u svojem majčinskom poslanju nazrijevala „da joj je suđeno” da na jedinstven i neponovljiv način sudjeluje u samom Sinovljevu poslanju. U svjetlu nedosežna Kristova primjera koji se jedinstvenom jasnoćom odražava u životu njegove majke, evanđelje trpljenja je preko iskustva i riječi njegovih apostola postalo nepresušnim vrelom za uvijek nove naraštaje što se izmjenjuju kroz povijest Crkve. Evanđelje trpljenja ne znači samo to da je patnja prisutna u evanđelju kao jedan od sadržaja radosne vijesti, nego to evanđelje osim toga znači objavu spasonosne snage i spasonosnog značenja trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju i, dosljedno, u poslanju i pozivu Crkve…”

Autorica: Anika Sačić

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh