Foto: Pixabay

Sama pustinja može biti mjesto spasenja, kao što je to otok za brodolomca koji se spašava s tonućeg razbijenog broda svijeta

Čovjekov duh snaži se u pustinji slabosti. Čovjek sluša Boga jer je poput otoka, pomalja se iz oceana utopijskih žudnji, sa svih strana okružen valovima kušnja, ali im ne podliježe. „Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.“ (Iz 49, 1) Sama pustinja može biti mjesto spasenja, kao što je to otok za brodolomca koji se spašava s tonućeg razbijenog broda svijeta.

Mnogi bi smrknuta lica mogli reći: „Moj je život pustinja“, ali možda je upravo ta pustinja njihov otok spasenja? Možda ih je sav taj kaos koji su izgubili natjerao da se duboko zamisle nad sobom?

Paradoks je pustinje u tome što je uistinu jedino ona u mogućnosti smjestiti puninu Božje prisutnosti, jer se Bog ne predaje u dijelovima, nego samo u cijelosti, ne podnoseći uza se nikoga i ništa

Ivan živi u čamotinji duha jer ga još ništa u domeni duha ne priječi; živi u čamotinji svojih misli jer nijedna misao nije važnija od misli o Bogu; u pustinji osjećaja, ne bi li napravio mjesta za spoznaju Božje ljubavi u materijalnoj pustoši, odbacivši od sebe mnoštvo stvari koje su mu smetale da vidi Svevišnjega. U svim stvarnostima koje ljudi deificiraju, on vidi samo pustoš. Ali pustinja je idealan prostor, jer u njoj nema više ničega što bi moglo zaklanjati onoga koji je punina – Boga. Paradoks je pustinje u tome što je uistinu jedino ona u mogućnosti smjestiti puninu Božje prisutnosti, jer se Bog ne predaje u dijelovima, nego samo u cijelosti, ne podnoseći uza se nikoga i ništa.

Iz knjige „Valovi milosti“ p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.