Foto: clarkdonald413, Pixabay

Bojao sam se jedino Boga. U jednom holivudskom filmu sam vidio da je samoubojstvo smrtni grijeh. Samo Bog ima pravo odrediti kraj nečijeg života. Iz razgovora sa psiholozima doznao sam da je samoubojstvo bijeg od života. Nisam htio da me smatraju kukavicom.

Duboko sam udahnuo, skupio ono malo snage što mi je preostalo, posegnuo za tabletama i ubacio tri-četiri u usta

Ali ako ostanem na životu, morat ću se doživotno češati. Svrbež, pečenje, griženje, češanje, udaranje – začarani krug mog života. Nisam više želio tako živjeti. Duboko sam udahnuo, skupio ono malo snage što mi je preostalo, posegnuo za tabletama i ubacio tri-četiri u usta. S mukom sam ih progutao jer je gutanje boljelo. Preostalo mi je još vremena da ustanem sa stolice i legnem na krevet. Onda su mi noge i ruke otežale, glava mi je klonula i znao sam da odlazim na drugi svijet. Bezvoljno sam se predao slatkom umoru koji me je svladao.

Pokušao sam pobjeći od života. Jesam li uistinu kukavica? To nimalo ne laska samopoštovanju.

Oko mene je treperilo blago svjetlo, iznad mene su plesale točkice koje su bacale finu sjenu na bijeloj pozadini. Neko je vrijeme moj pogled počivao na neravnomjernoj bijeloj površini, a onda mi je sinulo da je svanulo i da zurim u strop vlastite sobe. Nije moguće! Popio sam premalo tableta. „Koji si ti luzer! Nisi se u stanju ni pošteno ubiti!“, bila mi je prva pomisao. S otriježnjenjem je došao i sram. Pokušao sam pobjeći od života. Jesam li uistinu kukavica? To nimalo ne laska samopoštovanju.

Je li to upravo Bog intervenirao?

Pokrio sam oči rukom da ne moram više zuriti u strop. Evo me na krevetu – bolestan, ali ipak živ. Podvojeni osjećaji, oštra unutarnja borba od večer prije – sve uzalud. To bi ljudi nazvali sudbinom. Netko je imao drugačije planove sa mnom. Je li to upravo Bog intervenirao? Je li mi dao packe po prstima da ne izigravam gospodara života i smrti?

Možda je i bolje tako

Trebalo mi je nekoliko dana da preradim te kaotične misli u sebi. Nisam išao u školu, ležao sam u krevetu i nisam ni s kim razgovarao. Otvorenih sam očiju ležao na boku i zurio u prazno. Onda bih se okrenuo na leđa i promatrao strop. Točkice i sjenke. Osjećao sam kako dišem. Bio sam živ. Možda je i bolje tako. Valjda ima nekoga smisla to što se nisam uspio ubiti.

Nastavak pročitajte u knjizi „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autora Alexandera Eggera. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Njegovi su ga razredni kolege zvali zombi. Alexander Egger slovio je za jedan od najtežih slučajeva oboljelih od neurodermatitisa u Njemačkoj i Austriji. Prvih 17 godina svoga života proživio je bez nade u ozdravljenje. Isprobao je brojne terapije, no većeg poboljšanja nije bilo. Sav očajan, jednog se dana uspinje na strmi obronak. Želi skočiti. Uto se prisjeća tajanstvenog susreta iz djetinjstva, i odustaje od te kobne namjere.

Obraća se Bogu i postupno u potpunosti ozdravlja!