Foto: Marija Dukić

Danas, kada se govori o krizi braka i obitelji; kada je stopa razvoda sve veća, a stopa nataliteta manja; kada se mladi tek u tridesetima odlučuju ući u brak, upoznali smo jedan mladi bračni par koji budi nadu i vjeru da sve može ipak biti drugačije. Mateja i Zvonimir vjenčali su se u ranim dvadesetima i unatoč komentarima okoline „da su premladi“ i da „ne znaju što ih čeka“, odlučili su se zajedno graditi život. Evo kako je izgledao njihov put i kako se, kao mladi bračni par, nose s izazovima u zajedničkom životu.

Mateja i Zvonimire, molim vas da nam za početak ispričate kako ste se upoznali i kada ste se odlučili ući u vezu?

Mateja: Upoznali smo se na vjeronauku za mlade koji je bio u našoj župi. Viđali smo se samo na susretima i izletima. Tada još nismo puno komunicirali. Zapravo smo tek odlaskom u Vukovar počeli komunicirati; tada smo završavali srednju školu i pripremali smo se za maturu. To je zapravo bio početak. Ja sam „bacila“ oko na njega još početkom srednje škole, ali se nije dao. Tako da mi je matura bila idealna tema za razgovor.

Zvonimir: Za vezu smo se odlučili nakon nekoliko mjeseci šetnji, sladoleda i dugih razgovora. Naravno, da se Mateju pita, to se trebalo mnogo ranije dogoditi, ali ja nisam htio brzati; želio sam u vezu ući s osobom koju prvo smatram jako dobrim prijateljem, a nakon toga i nešto više. Nakon par mjeseci uspio sam skupiti hrabrosti i pitati ju za vezu. Nakon jednog velikog „NE!“, uz malo šale, došlo je „DA!“. I, eto, tako je sve polako krenulo svojim putem.

Brak u ranim dvadesetima, čini mi se, mladima i ne zvuči odveć privlačno. Kako ste se vi odlučili, unatoč studentskim obavezama, na taj velik korak?

Mateja: Ja sam još na početku veze znala da želim Zvonimira za muža. Teško je naći nekoga tko ima iste poglede na život kao i ti. Znam da mi je bilo važno da vjeruje u Isusa i da vjera ima posebno mjesto u njegovom životu. Jedno od glavnih pitanja bilo je tko je za tebe Isus. Da nije odgovorio pozitivno, vjerojatno sada ne bismo bili u braku. Kada nekoga voliš i vidiš se s njim, ne znam zašto se ne bismo vjenčali. Brak je sakrament, sakramentom postajemo jedno, a i u našem je odnosu Bog prisutan i sve će blagoslivljati. Ja se držim one da se uz Božju pomoć može sve. Kako sam se s fakultetskim obavezama nosila do sada, tako ću i dalje. Samo što ću sada imati još veću podršku. 😊

Zvonimir: Nakon par godina provedenih s osobom, shvatiš da je vrijeme da napraviš korak naprijed i da započnete novo poglavlje u vašem životu. Često smo razgovarali o vjenčanju i Mateja me konstantno zezala hoću li je više zaprositi, da ona to više ne može dočekati, ali oboje smo znali da će to biti kada sazrijemo u našoj vezi i kada shvatimo da smo spremni za korak naprijed. Nakon četiri godine veze smo se zaručili, što je, kada sada gledam, bilo savršeno vrijeme za to. Mnogo smo toga prošli, imali smo mnogo kriza, skoro smo se par puta i razišli, ali uvijek smo razgovorom, vjerom u Boga i međusobnim povjerenjem, uspjeli pronaći onaj pravi put.

Mateja i Zvonimir/Foto: Marija Dukić

S kojim ste se izazovima susretali na početku braka i zajedničkoga života?

Mateja: Mene su dosta pogađali komentari ljudi da smo premladi i da ne znamo što nas čeka. Ružni komentari poput toga da ću tek tada vidjeti tko je moj muž. Po priči se dalo zaključiti kako je brak ugovor prema kojem žena treba kuhati, čistiti i skupljati muževe čarape. Mislim da nijedan komentar nije išao u prilog ljubavi i tome kako je divno darivati se jedan drugome i živjeti bračnu ljubav.

Zvonimir: Najveći problem bio je hoćemo li mi to moći, najviše financijski. Zezali su nas da valjda nećemo biti gladni, ali ja sam znao da moja žena najbolje kuha pa se za to nisam brinuo. 😊 Financijski je na početku bilo teško, ali kasnije je nekako sve došlo na svoje.

Zašto se, po vama, mladi danas nešto teže odlučuju na brak?

Mateja: Mislim da je glavni problem taj što nemaju riješeno financijsko stanje i stambeno pitanje. Živimo u vremenu kada se mora imati nekoliko diploma, stan, auto, štednju i dobar posao. Jasno mi je da ćemo danas teško opstati bez financija. Ali, eto, mi smo odlučili zajedno graditi svoj svijet. Mislim da uz trud i rad možemo puno toga postići.

Zvonimir: Ubrzan način života nažalost daje mladima manje slobodnog vremena da uistinu upoznaju svoga partnera i da se odluče na taj korak. Uz to, strah od tuđih komentara, ali i od budućnosti, plaši mnoge parove u donošenju odluke da se vežu do kraja života.

Imate li nekoga tko vam je uzor u življenju bračnoga života?

Mateja: Meni je osobno najbolji primjer Sveta obitelj. Kupili smo jaslice za Božić i nekako kada vidim Svetu obitelj, odmah se sjetim onoga što je važno u životu. Trudim se što više slijediti Mariju i biti žena poput nje. Teško je, pogotovo jer sam čovjek koji često pada. Težim tome da naša obitelj slijedi njih i bude što bolji primjer drugima.

Zvonimir: Uz Svetu obitelj, meni su primjer i moji roditelji, koji su moju braću i sestre odgojili u vjeri i ljubavi. Svakodnevne molitve, redoviti odlasci na nedjeljnu misu, te odgoj pun ljubavi i razumijevanja mnogo su mi značili u mome odrastanju i trenutnom življenju.

Nedavno ste dobili i vaše prvo dijete…

Mateja: Da, došla je mala Aurelija. Tijekom trudnoće i kroz sam porod vidiš koliko je Bog velik i kako je zapravo divno oblikovao ženu. Mislio je na svaki detalj. Lijepo je promatrati kako ti se tijelo prilagođava stupnju trudnoće. Kada sam rodila, divila sam se kako tako divno biće raste u tebi. Svaki nas dan osvoji s nečim novim.

Zvonimir: Uistinu najljepši trenutak u životu je rođenje vašeg dijeteta. U tom trenutku zaboraviš sve probleme koji su bili tu u trudnoći i znaš da je to malo biće nastalo kao plod vaše ljubavi.

Mateja, Zvonimir i Aurelija

Kako je roditeljstvo i dolazak vaše kćeri utjecao na vaš život? Što se je najviše promijenilo?

Mateja: Uh, od samog rođenja život nam se skroz promijenio. Bila je jako plačljiva beba i nekako kao da smo se borili s vulkanom. Nikad nisi znao kada će se aktivirati. Koliko god smo se trudili, neprestano smo mislili da to nije dovoljno i da nešto radimo krivo. Svu ljubav koju imamo dajemo njoj, sve se vrti oko nje i centar je našeg svijeta. Takva ljubav promijeni tvoj život, svakako na bolje.

Zvonimir: Uvijek misliš da si spreman na to i da znaš što ti je činiti, ali kada dođeš u situaciju kada ti dijete konstantno plače, počneš se pitati što radiš krivo. No, strpljenje i ljubav prema tom malom biću uvijek su veći od bilo čega. Tek nakon takvih situacija shvatiš što znači riječ strpljenje. Puno se toga promijenilo, ali ne bih ništa mjenjao jer kada dođeš kući nakon cijelog dana na poslu i vidiš da ti se dijete smije od uha do uha kada te vidi, znaš da je to ono što te drži na životu, ta neizmjerna ljubav…

Mateja, kako si usklađivala obaveze na studiju s obzirom da si bila u braku, a ubrzo i zatrudnjela?

Mateja: Trudnoća se dogodila zaista brzo. Kada bi nas netko pitao kada će doći beba, uvijek smo govorili da će biti kada Bog uvidi da je pravo vrijeme. Ipak, mi smo ljudi koji vide samo ono što je prošlo i ono što je sada. Bog vidi i zna sve i uz Njegovu pomoć, sve ćemo to izgurati. Uvijek sam se uzdala u Boga i nikada me nije izneverio. Na početku trudnoće sam išla na fakultet, ali su mi ubrzo počele mučnine i druge tegobe. Na fakultetu su mi izašli u susret da ne moram dolaziti na predavanja, i na tome sam im zahvalna. Prvi mi put ispitni rok nije bio toliko stresan, jer sam znala da nisam sama i da malo biće ovisi o meni. Do sada je sve dobro išlo, a kako će ići dalje – vidjet ćemo.

Zvonimire, kako si se ti nosio s tom cjelokupnom situacijom?

Zvonimir: Bilo je dosta stresno, ali nakon par neprospavanih noći zbog povraćanja i nekoliko posjeta bolnici, shvatiš kako je tebi uistinu lako, za razliku od toga kako je tvojoj ženi. Pokušavao sam što više biti uz nju, pomoći joj koliko mogu i uvijek mi govori koliko mi je na tome zahvalna. Kada prođete zajedno kroz takve stvari, onda znaš da nisi pogriješio što si odabrao tu osobu da budeš s njom do kraja života.

Koliko vam vjera znači u nošenju sa svim životnim izazovima, ali i u življenju bračne ljubavi?

Mateja: Ponekad se uhvatim kako razmišljam o ljudima koji ne žive vjeru i pitam se kako oni uspiju u životu. Kada mi je teško, nema druge neko kleknuti i sve predati Bogu. Nekada je toliko teško da ne možeš izreći tugu ili problem, ali znam da je Bog tu. Bogu predajem svaki dan, svaku situaciju i svaki problem. Isto tako se trudim što više Bogu zahvaljivati za sve što imam. Od zdravlja, zraka pa do najmanjih sitnica. Lakše mi je hodati kroz život znajući da je netko puno, puno veći od mene i da brine za mene. Uz Boga je sve lakš. Jos dok smo bili u vezi molili smo se, trudili smo se graditi duhovni život kao par. Tako sada i u braku. Gradimo duhovni život i trudimo se što više vjeru uključiti u našu svakodnevicu.

Zvonimir: Ponekad se dogodi da bude teško, i u tom trenutku nemam uvijek volje razgovarati sa suprugom, već se okrećem Bogu i molitvi. Sebe ne smatram velikim vjernikom, ali u Boga vjerujem i svoje probleme i brige predajem Njemu. Kako nas je učio opraštati tako nas je učio i voljeti. Uz Boga sam naučio moliti, voljeti i biti onakav kakav jesam.

Što biste savjetovali mladima koji odgađaju ulazak u brak i čekaju „pravo vrijeme“?

Mateja: Ako ima volje, ima i načina. Okolina će svašta reći. Bit će onih koji su protiv, ali i onih koji su oduševljeni. No, prije svega, brak je sakrament u kojem dvoje postaje jedno. Zajedno s Bogom surađuju na nečemu što je puno veće nego li možemo zamisliti. Šteta je propustiti sve darove koji proizlaze iz braka. Mene je bilo strah kako ću se snaći i hoću li biti dobra supruga. Ne znam kako me moj muž vidi, ali nije to tako strašno. Sve vam je isto, samo ste sada u dvoje.

Zvonimir: Nemojte se bojati učiniti ono što vam srce govori. Ako mislite da ste spremni za zajednički život i ako uistinu volite tu osobu, ne bojite se stupiti u brak. Istina, mnogo se toga promjeni u braku, mnogo toga nije više kao prije, ali opet to je naljepša zajednica muškarca i žene, te svako tko vjeruje treba težiti tomu.

Razgovarala Gabriela Jurković; Book.hr