Svijet

UDRUGA ZDENAC

Maleni Thomas – priča volonterke Snježane koja svjedoči: ‘Nebo se može zagrliti!’ Jučer smo obilježili spomendan naših anđela čuvara, a danas - razmatrajući tekst volonterke Snježane - kao da ponovno pišemo o njima. Maleni Thomas doista je slika anđela i živi primjer toga kako je Radost objavljena malenima (Mt 11, 25)

Foto: Udruga Zdenac 

Noge mu jedva dotiču cestu dok trči prema meni, na onom putu na kojem me čeka kada dolazim.

Mlatara nespretno rukama kao klatilom da bi zadržao ravnotežu.

Dugački rukav zelenog vunenog džempera, više poderan nego cio, skoren od igre prašinom i slinom koju često zaboravi pobrisati i koja danomice stalno curi, vijori u zraku.

Moj Thomas. Forrest Gump!

Hromlje svojom nožicom, ali trči…

Sreću njegovog osmijeha ne mogu riječima opisati.

„Thomas“- otvorim ruke, kleknem u prašinu i čekam da ga obgrlim rukama. Dijete je to kojeg rijetko tko zagrli.

Znam da će cijelo moje lice biti mokro od njegovog „poljupca“, ali njegov pogled i osmijeh najbliži su onom anđeoskom.

Srce lako prepozna kada zagrli anđela.

Bijeli zubići, na musavom malom licu, k’o biseri se cakle na suncu dok žvače šećernu trsku, čijeg šećera više ima na odjeći  i rukama nego u ustima.

Maleni Thomas | Foto: Udruga Zdenac 

Vrijedan pažnje

Zagrljaj mora potrajati dovoljno dugo da Thomas postane svjestan da neću nigdje otići. Da sam tu. Da ga držim za ruku i da se možemo vratiti u sirotište. Postaje svjestan da će se netko i s njim igrati. Da će ga uvažavati. Da postoji. Da je – takav kakav je – vrijedan pažnje i ljubavi.

Podižem mu prevelike hlačice. Bez gumba koji je tko zna kada otpao, padaju mu često skoro do koljena, ali uvijek se nađe neki mali Cirenac da obuče Thomasa. Nekako sam uspjela napraviti čvor na hlačama i zavezati ga svojom gumicom za kosu.

Smijemo se! Toliko je divno osjetiti da živiš ono što je Isus rekao: „Budite jednostavni kao djeca!“

„Teeee-ta“ – kaže smijući se, dok me čvrsto drži za ruku i ne pušta nikoga da mi se približi. „Tee-ta“ – vježbamo to već cijeli tjedan. „Snje-za-na“ – sada već pomalo uspijeva proslovkati moje ime.

Dječaci njegovih godina odavno su već krenuli u školu. Thomas ne govori. Thomas ne može ići u školu. Za dječake poput njega ovdje nema škole. On je dijete sirotišta i to će vjerojatno zauvijek ostati.

„Vidi ti mog Thomasa! Bravo! Bravo! Uspio si!“ – primam ga za obje ruke. Plješćemo zajedno Thomasovim prvim riječima. Poskakujemo na onom putu i ne zna se tko je veseliji. Thomas ili ja!

Smijemo se! Toliko je divno osjetiti da živiš ono što je Isus rekao: „Budite jednostavni kao djeca!“

Bezazleni.

Tada ostaje samo – ljubav.

I ona ruši sve granice i prepreke.

Sjedimo u prašini, Thomas i ja. Smijemo se. On meni. Ja njemu. Smijemo se suncu.

Dok Thomas uza me hromlje svojom desnom nožicom koja je kraća, smije se, briga ga! Važno je da me drži za ruku! Sretan je moj Thomas na ovoj prašnjavoj cesti.

Skakuće kao malo lane. Zaboravlja da mora paziti radi hrome nožice, inače će pasti. Ali nije važno! Danas ništa nije važno za mog Thomasa.

Brišem mu nos drugom stranom moje odjeće koja mi je jedina pri ruci. Thomas se i dalje smije. Radost ovog djeteta ne može se opisati.

Bilo bi nepošteno ovoliko ljubavi koju sada gledam omeđiti riječima. Skakućemo držeći se za ruke. Neusklađeno.

Drugima smiješni, ali ovo je Sreća!

Ona njegova crvena natikača na kojoj piše smile, jedna jedina koju ima, spotiče nespretne nožice. Ni ja se nisam uspjela zaustaviti. Padamo.

Sjedimo u prašini, Thomas i ja. Smijemo se. On meni. Ja njemu. Smijemo se suncu.

Dok zatrpavamo bose noge pijeskom od crvene prašine, Thomas nespretno plješće rukama (oooo koliko puta samo promaši vlastiti dlan) ali kliče „Teee-ta! Snje-za-na!“

„Thoooo-mas!“ – kažem i dotaknem mu nos!

Može li radost biti veća od ove koju ovdje živim, među ovom djecom, danas, ovog časa na ovom putu prema sirotištu dok sjedim u prašini s Thomasom?

Thomas, Thomas, dječače utihnutih riječi, što govoriš više od svih riječi svijeta!

Thomas, Thomas, ti dječače što poskakuješ kao malo ranjeno lane i velikim crnim trepavicama dodiruješ moje lice kao poljupcima leptirovih krila s kojima sam plesala po mirisnim livadama moga djetinjstva.

Nebo se može zagrliti! Kažem vam!

KAKO DONIRATI

Žiro račun / IBAN: HR9023400091110984714 PBZ banka

Model: 00

Poziv na broj: 70

Opis plaćanja: Za hranu, vodu i liječenje

Uplata iz drugih država: SWIFT: PBZGHR2X

IBAN: HR9023400091110984714

Više o radu Udruge Zdenac saznajte ovdje.

Snježana Tišljarić | Udruga Zdenac

Za Book.hr priredio L. M.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh