Izgaraju mladi ljudi koji pale jer Crkvu ne možeš zapaliti i ona nikada neće izgorjeti, nestati, jer nije ljudsko djelo već Božje. A tko se drznuo dignuti ruku na Boga živoga misleći da ga može nadjačati?

…tko diže ruku na Boga živoga, protiv Duha Svetoga griješi, čini najluđi grijeh.

Ludost kažem, jer tko diže ruku na Boga živoga, protiv Duha Svetoga griješi, čini najluđi grijeh. Jer stoji pred svjetlom zatvorenih očiju. Slobodnom odlukom, jer milost Božja mu neće na silu otvoriti oči.

Jedan masonski manifest iz sredine 19. st. govori o promjeni taktike: “Nećemo više ubijati svećenike i paliti crkve jer kršćani od njih rade mučenike, grade sve više crkvi i množe se”.
Rekao bih poput Židova u egipatskom ropstvu.

Zato, ne bojim se paleža, prijetnji, rušenja. Iako se bojim za duše tih mladih. Ustvari, strah me istinski od samo jedne stvari. Ona je puno gora od paleža, progona i antikršćanske histerije…
Bojim se samo te jedne promjene u odnosu na povijest po kojoj možda mogu naslutiti da je blizu kraj vremena.

Bojim se ravnodušnosti kršćana. Više nego podijeljenosti. Jer kada čovjek postane ravnodušan po pitanjima vjere i morala, spasa svoje i duša bližnjih, često se od te bolesti nikada ne oporavi.
I bijaše to ruševina velika. Nevidljiva vatra, tajni oganj proždrije duše kršćana.

Molim vas kršćani, katolici… nije problem kada se ne slažemo u svemu…

Molim vas kršćani, katolici…nije problem kada se ne slažemo u svemu, problem je kada nam je svejedno. Problem je kada ne molimo iskreno za sve koji pale, bilo obitelj i djecu ili crkve. Imajmo stav, ma kakav bio, samo neka nam nije nikada svejedno!

Molimo za mlade u Čileu koji pale. Da u plamenu crkvi i svetinja prepoznaju Božji glas kao Mojsije iz gorućeg grma, da jednog dana izuju obuću svoga srca kada prolaze pokraj svetog mjesta.”