Foto: Shutterstock

U tekstu „Vaše dijete ima ispade bijesa? Umirite ga na ovih pet načina“ mogli ste saznati što su dječji ispadi i kako se nositi s njima. Danas donosimo nastavak teksta o važnosti emocionalnog povezivanja s djetetom od njegove najranije dobi i kako to postići.

Prva godina djetetova života temelji se na zadovoljavanju potreba za hranom i komunikacijom, bilo to ekspresijom lica ili razgovorom. Prva se emocionalna povezanost stvara prilikom obraćanja pažnje roditelja na djetetove potrebe.

„Na djecu se od najranije dobi odražava emocionalno stanje njihovih bližnjih“

Razlikujemo osjećaje pobuđene ugodnim i one pobuđene neugodnim podražajima. U najranijoj dobi djeca još ne znaju izraziti emocije, niti ih mi možemo adekvatno raspoznati. Kako vrijeme prolazi, djeca nauče izražavati strah, ljutnju, tugu, radost, interes… Na djecu se od najranije dobi odražava emocionalno stanje njihovih bližnjih.

Kako ojačati povjerenje između roditelja i djece

Radost je osjećaj koji je najzaslužniji za normalan razvoj emocionalne inteligencije kod djece. Ona povezuje dijete i roditelje, ali i osnažuje sve razvojne sposobnosti djeteta.

Uz radost, djeca od samoga rođenja osjećaju i strah. Bez obzira što je ta emocija kontekstualno negativna, ona je potrebna da djeca nauče raspoznati svoju okolinu, ali i da nauče kako ju reflektirati. Strah se u najranijoj dobi ispoljava kada dijete počne upoznavati svijet, ali i zbog ostalih neugodnih podražaja koje ono prima od okoline. Strah najčešće nastaje zbog pojavljivanja nepoznatih osoba i traje tijekom cijele dojenačke dobi. Strah od nepoznatih osoba smanjuje se svakim toplijim kontaktom s nepoznatim osobama. Roditeljsko odobravanje kontakta s nepoznatim osobama pomaže djetetu da stekne samopouzdanje kada se nađe u takvim situacijama. Tako se jača povjerenje između djece i roditelja.

„Da bi emocionalan razvoj bio zdrav i normalno napredovao, dijete mora razvijati samoregulaciju svih svojih osjećaja“

U kasnijoj dojenačkoj dobi javljaju se emocije neugode, krivnje, ponosa… Djeca počinju svoje emocije prenositi na neke najbliže objekte, najčešće igračke. Iako nam se uvijek čini kako bi za dijete bilo najbolje da je uvijek sretno, ove emocije pomažu nositi se sa svim situacijama koje oni doživaljavaju. To je razdoblje kada možemo sa sigurnošću reći da je dijete počelo doživljavati samo sebe. Sve te emocije, bilo pozitivne ili negativne, pomažu djetetu u razvoju njegova moralna ponašanja. Da bi emocionalan razvoj bio zdrav i normalno napredovao, dijete mora razvijati samoregulaciju svih svojih osjećaja. Tijekom prvih mjeseci djetetova života, roditelji često preusmjeravaju njegovu pažnju na sebe ili neke zanimljive stvari. To je početak kada djetetu pokazujemo i pomažemo kontrolirati osjećaje. Kontrolom osjećaja razvija se temelj kod reguliranja njihova ponašanja.

„Ako želimo razviti djetetovu samokontrolu, moramo znati postaviti granice i biti im dosljedni“

Poslušnost, koja se javlja kao samokontrola nakon prve godine djetetova života, potvrđuje njihovu neovisnost. Često to završava neposlušnošću gdje dokazuju svoju neovisnost spram roditelja. Da bismo uspjeli ojačati djetetovu samokontrolu, svi naši ili njihovi zahtjevi moraju biti često ponavljani. Ako želimo razviti dobru djetetovu samokontrolu, potrebno je biti uporan, ali na nježan i smiren način.

Koliko god bili uporni u razvijanju samokontrole, bitan čimbenik koji će utjecati na djetotovu reakciju je temperament.

Poznata psihologinja prof.dr.sc. Mira Čudina-Obranović govori da temperament možemo definirati kao specifičnost svakog djeteta koja je biološki naslijeđena, a očituje se kao sposobnost samoregulacije ponašanja. Također objašnjava da su neka djeca od rođenja, prirodno, aktivna te da ne možemo onda očekivati smireniji temperament. Također, temperament se kroz odrastanje može mijenjati, ali ipak ne u potpunosti. Okolinom možemo utjecati na stabilnost temperamenta. Obiteljska okolina potiče i razvija djetetov temperament. Ako dijete odrasta u obitelji gdje je eskpresija emocija i osjećaja poticana, ono će, za razliku od druge djece, biti otvorenije. Sukladno određenom temperamentu, roditelji mogu pripomoći i razvijati ga u smjeru koji će biti pozitivniji za dijete.

„Pažnja koju dajemo svom djetetu bitna je za razvijanje samopouzdanja“

Dopustiti djeci da sami pokušaju riješiti probleme

Djeca u svakoj situaciji traže potvrdu od svojih roditelja, a kada ju dobiju, onda su jako sretna. Moramo znati da djecu usrećuju male stvari. Nešto što dajemo od sebe izaziva njihovu sreću i izmamljuje osmjeh na njihovim licima. Time se moramo voditi od prvog dana. Naša je pažnja dovoljna svakom djetetu da se osjeća sretno i sigurno. Pažnja, ili potvrda koju dobivaju od nas, bitna im je jer time razvijaju samopouzdanje, koje opet nadograđuje emocionalnu stranu djeteta. Kada se spominje samopouzdanje, često moramo dozvoliti djeci da sami rješavaju svoje probleme jer jedino tako sami dolaze do uspjeha. Na tom će putu biti i puno padova i razočaranja, a naša je uloga da im budemo podrška.

Svim našim postupcima tijekom djetetova odrastanja, razvijamo njegovu emocionalnu inteligenciju. Emocionalna inteligencija pomaže u kontroli osjećaja. Osjećaje možemo najčešće kontrolirati igrom. Kada dijete nauči kontrolirati svoje osjećaje, možemo biti sigurni da su savladali vještine emocionalne inteligencije.

U idućem članku čitajte o tome što je emocionalna inteligencija i kako ju potaknuti.

Tea Tišljarić; Book.hr