Foto: kiwi thompson; Unsplash
Živjela dva pustinjaka u kolibici. Dijelili su jedan sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.
Jednog dana zatekli su svoj skromni dom razrušen olujom. Od njihove sobice ostalo je pola prostora, i polomljen krevetac…
Mlađi propovjednik, očajan, pade na koljena.
– O Bože! – zavapi. – Kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i pomažeš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom… – vikao je, na koljenima – očajan.
Stariji propovjednik je šutio. Klečeći u tišini, sklopljenih ruku, molio se spokojna izraza lica.
– Kako možeš tako stajati kad nam je pola kolibe razrušeno? Kako možeš vjerovati da Bog spašava, nakon ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovjednik.
– Sad vjerujem još čvršće – odgovori s osmjehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da Bog ne pomaže, ne bismo zatekli ni daske od ove naše kolibe. A nas je ipak dočekalo pola… Imamo i dalje krov nad glavom, imamo gdje leći… Što više hoćeš?
Tako često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da se budimo: ako se, recimo, probudimo loše volje, muka nam je jer smo loše volje, a zaboravljamo dar da smo se probudili, da imamo priliku u tom danu napraviti nešto novo, drugačije, za sebe i svijet.
Naučimo biti zahvalni na lijepim trenucima, ali i i spokojno živjeti u onim bolnim danima kad nas očaj počinje svladavati.
Korak po korak počnimo živjeti iz zahvalnosti… I polako će početi slabiti i očaj, i malodušnost… Vidjet ćemo svijet i događaje oko sebe potpuno drugim očima…
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
