Svjedočanstva

PRIHVATITI PONUDU SPASENJA

Istiniti događaj iz Južnoafričke Republike: Oprostila je ubojici supruga i sina, ali da bi živio, trebao je ispuniti jedan uvjet… Jesmo li u dubini svoje duše zahvalni Bogu na njegovoj žrtvi? Ako ne nalazim tu iskrenu zahvalnost, je li moguće da još uvijek nisam prihvatio ponudu spasenja? Možda još uvijek nisam spreman ispuniti njegov uvjet!?

Josip Lončar o istinom događaju iz Južnoafričke Republike: Oprostila je ubojici supruga i sina, ali da bi živio trebao je ispuniti jedan uvjet…

Želim započeti svjedočanstvom istinitog događaja koji se zbio u Južnoafričkoj Republici nakon svršetka aparthejda. Svjedočanstvo sam čuo od biskupa Joea Greeca na jednoj njegovoj misnoj homiliji. Nisam siguran da ću sve pojedinosti prenijeti potpuno točno, no samu bit svjedočanstva uspio sam zapamtiti.


Stradavanje supruga i sina

Nakon završetka dugogodišnjih rasnih progona, proglašen je mir i počela su suđenja ljudima koji su u rasnim progonima izvršili zločine. Tako se na jednom suđenju našla starija žena nasuprot čovjeku koji je vodio grupu ljudi koja je počinila zločin u ženinoj obitelji. Što se dogodilo? Jednoga dana, okrivljeni je došao u kuću ženine obitelji i odveo njezina muža u nepoznatom smjeru. Žena je ostala sama sa sinom. Bili su katolici i počeli su moliti za odvedenog supruga i oca. Istovremeno su žarko molili i za svoje progonitelje, a posebno za njihova vođu koji se pokazao naročito okrutnim. Ta se obitelj nije bavila politikom, te nije bilo apsolutno nikakva razloga da se progone njezini članovi. Poslije šest mjeseci saznali su da je otac ubijen nakon teških mučenja. Nikad nisu dobili njegovo tijelo da ga dostojno pokopaju. Supruga i sin oprostili su i nastavili moliti za svoje progonitelje. Nije prošlo mnogo vremena kad je isti čovjek došao i po sina. Ubrzo je i on ubijen bez ikakve dokazane krivnje. Žena je i to oprostila, te je nastavila moliti za svoje progonitelje. Nije očajavala jer je znala da su njezin suprug i sin u Božjim rukama. Znala je da se za njih više ne treba bojati. Teško je podnosila usamljenost bez svojih najmilijih, no u svome srcu nikad nije proklela one koji su joj to učinili, već se molila Bogu da njezini progonitelji ne izgube vječni život zbog svega što su učinili njezinoj obitelji.

Oprost uz jedan uvjet

Slušajući njezino svjedočanstvo, prisutni su u sudnici mogli ‘prepoznati’ nauk Isusa Krista. No nitko od prisutnih nije mogao zamisliti što će se na kraju dogoditi. Naime, sudbina tog čovjeka ovisila je o dvama uvjetima. Prvi je bio da se čovjek iskreno pokaje, a drugi da mu žena, nad čijom je obitelji počinio zločin, oprosti. Ljudski gledano imao je vrlo male šanse izbjeći optužujuću presudu. Na kraju svoga svjedočanstva, žena je trebala izreći poklanja li mu život ili ne. Njegov je život bio u njezinim rukama. Budući da je govorila o svojoj vjeri u Isusa Krista i u uskrsnuće mrtvih, mnogi su očekivali da će mu oprostiti. Žena je kazala da mu je kao kršćanka već odavno sve oprostila, ali ako on želi živjeti, morat će ispuniti jedan uvjet. Tu možemo malo zastati i zapitati se je li njezino postavljanje uvjeta bilo kršćanski? Je li trebala kao kršćanka – nakon što se on pokajao – bezuvjetno oprostiti, ili je imala pravo postaviti nekakav uvjet?

Isus nije umro samo od posljedica fizičkog zlostavljanja…

Usporedimo tu situaciju s vlastitom. Svaki od nas rođen je s istočnim grijehom, te je svaki od nas bio osuđen na duhovnu smrt sve do trenutka krštenja. Svi smo rođeni pod krivnjom svojih praroditelja. Adam i Eva svojim su se grijehom ‘odrekli’ ljubavi Božje; na taj su način u sebi ‘ubili’ Boga, te izgubili pravo na vječni život. Najstrašnije u njihovu grijehu bilo je to što su svojim nepovjerenjem u Božju pravednost odbacili Božju ljubav! Koliki današnji kršćani smatraju da je Bog nepravedan i na taj mu način iskazuju svoje nepovjerenje! Koliki bi danas kršćani drage volje jeli, i jedu sa zabranjenog stabla! Bog biva ponovno ubijan. Mnogi kršćani misle da su Židovi uz pomoć Rimljana ubili Isusa na križu, no Isus nije umro samo od posljedica fizičkog zlostavljanja – njegovo je srce prestalo kucati zbog silne žalosti kad je ‘vidio’ kako ga je većina čovječanstva odbacila iz svoga života i iskazala mu nepovjerenje. Evanđelist Marko piše nam kako se Pilat začudio što je Isus umro tako brzo (v. Mk 15,44). I vojnici su se začudili Isusovoj prebrzoj smrti (zbog svog iskustva s raspinjanjem ljudi, smatrali su da će njegova agonija trajati mnogo duže), što nas navodi na zaključak kako je Isus umro ne samo od fizičkog ranjavanja već i od duševne boli.

„I Bog postavlja uvjet za život iako nam oprašta…“

Među onima koji su bili uzrokom Isusove smrti nisu bili samo njegovi suvremenici. Isus je s križa ‘vidio’ brojne ljude koji će ga tijekom stoljeća susretati, upoznati i zatim odbaciti kao Boga i kao ljubav, a moram priznati da sam i ja bio jedan od njih, budući da ga godinama nisam htio prihvatiti za Gospodina. Vidio je milijune kršćana koji neće htjeti Boga za Oca, koji neće htjeti slušati njegovu Riječ i živjeti po njegovu Duhu kako bi im bilo dobro. Ljudi će više voljeti svijet sa svojim požudama, te će zadržati vanjski oblik pobožnosti, a istodobno će se odreći njezine sile. Neće mariti za Boga. Bog Isus neće im trebati! (usp. 2 Tim 3,1–5). Mnogi kršćani danas ne žele Boga za Oca! Ako malo bolje promislimo o Isusovoj čežnji za našom ljubavlju, koju je naročito pokazao na križu, te ako razmislimo o Očevoj čežnji za nama, zbog koje je žrtvovao svojeg jedinorođenog sina – može li itko od nas reći sa sigurnošću da nije bio taj koji nije barem u jednom segmentu svoga života sudjelovao u ‘ubojstvu’ Sina Božjega na križu? Bog nam sve milostivo oprašta nakon što se iskreno pokajemo, no ako zaista hoćemo živjeti, to nije dovoljno. I Bog postavlja uvjet za život iako nam oprašta! Tako nam se može dogoditi da nam sve bude oprošteno, a da ipak ne dobijemo vječni život.

„Ako želiš živjeti, a osobno želim da živiš, moraš…“

Žena u sudnici poznavala je Boga i znala je za taj njegov uvjet. Znala je što Bog očekuje od svakoga tko se želi pokajati zbog svoga sudjelovanja u ‘ubojstvu’ Boga na križu, kako bi taj – nakon što se iskreno pokaje – mogao živjeti. Riječi koje je ova žena uputila ubojici svoga muža i sina bile su: „Ako želiš živjeti, a osobno želim da živiš, moraš me prihvatiti kao svoju majku. Prvo me trebaš zagrliti, a zatim doći sa mnom u moju kuću i do časa moje smrti živjeti sa mnom kao moj posinjeni sin, umjesto sina, kojeg si mi nepravedno uzeo. Stara sam i potrebna mi je ne samo fizička pomoć da bih mogla živjeti nego mi je potrebna i ljubav koja će mi davati duhovnu snagu. Hoću da zamijeniš moga sina u onome što je on svojim životom mogao učiniti! To želim!“

Čovjek kojemu su te riječi bile upućene, u času kad ih je čuo, pao je u nesvijest. Tu ću završiti izvještaj o tom događaju. Umjesto da sad razmišljamo o tome je li taj čovjek prihvatio ženinu ponudu da joj bude posinjeni sin, razmislimo jesmo li mi prihvatili ponudu da budemo posinjeni sinovi Očevi umjesto njegova ubijenog Sina?! Ako zaista želimo živjeti nakon što smo sagriješili, trebamo nastaviti ondje gdje je Krist stao. Trebamo voljeti Oca kao što ga je on volio, trebamo ljubiti čovjeka kao što ga je on ljubio, no iznad svega trebamo nastaviti posao koji je Isus započeo. Njegov je posao bio spasiti duše. Mi to doslovno ne možemo učiniti jer se duše spasavaju isključivo po Isusovoj krvnoj žrtvi, no netko te duše treba dovesti do Isusa.

Autor: Josip Lončar

  • 143
  •  
  •  
  •  
Na vrh