Foto: Andrew Neel; Unsplash

Kišobran

Pradavna židovska mudrost upućuje na ono što ilustrira moj sljedeći primjer. Sudac je čekao autobus na kiši kada je naišao čovjek, potpuno mokar jer nije imao kišobran. Sudac ga je pitao hoće li stati s njim pod kišobran. Čovjek je sa zahvalnošću prihvatio sklonište sa sucem, i kada je autobus došao, obojica su ušli u njega i izašli na različitim stajalištima. Sljedećega dana sudac odlazi na posao. Prvi slučaj koji ima bio je između dviju osoba. Jedan je stranac, a drugi je čovjek bio onaj kojeg je sudac pozvao pod svoj kišobran. Sudac je ustao od svoga stola, govoreći kako ne može suditi u ovom slučaju jer je prethodnoga dana ovom čovjeku ponudio sklonište od kiše. Sudac, kojem je ovaj slučaj bio dodijeljen, rekao je kako ne razumije razmišljanje prvoga suca: „Ne razumijem. Da je on tebe primio pod svoj kišobran, razumio bih tvoju odluku, jer bi ga možda tretirao dobro zbog usluge koju ti je učinio. Ali, zašto je bitno to što si ti njemu ponudio mjesto pod kišobranom?“

Roditelji čine puno – a u ranim godinama sve – za svoju djecu. Ne bi li onda djeca trebala voljeti svoje roditelje više nego što roditelji vole svoju djecu?

Biblijska tajna

Ovaj drugi sudac nije razumio ovu biblijsku poslovnu tajnu, inače to ne bi rekao. Činjenje usluge nekomu drugom, dovodi do toga da njega ili nju više volite. Prvi je sudac bio vrlo dobro svjestan ovog principa pradavne židovske mudrosti i razumio je da bi bilo pogrešno da nije odbio sudjelovati, jer bi pokazao naklonost prema čovjeku kojem je pomogao i, kao posljedica toga, sada se osjećao bliskijim s njim. Budući da je mogao podsvjesno biti naklonjen čovjeku kojem je pomogao, bilo je ispravno da donese takvu odluku. Jer, točno je; one kojima pomognemo, volimo više nego one koji pomognu nama.

Razmislite o modelu roditelj – dijete kako biste dobili bolji uvid u ovaj princip. Tko bi koga trebao više voljeti, roditelj ili dijete? Roditelji čine puno – a u ranim godinama sve – za svoju djecu. Ne bi li onda djeca trebala voljeti svoje roditelje više nego što roditelji vole svoju djecu? Čini se da je to istina. Ne bismo čak ni bili ovdje da nije naših roditelja. Ne bismo bili uspješni da nas nisu odgojili, oblačili, pružili nam krov nad glavom. Ne bismo mogli igrati nogomet, ići na probe baleta, ili bilo što drugo dok smo bili maleni da nije bilo njih da nas voze na treninge ili probe. Ne bismo se obrazovali da nije bilo njihove brige i podrške; niti bismo imali dobre poslove. Razmislite koliko dugujete svojim roditeljima za stan i hranu, stomatološke usluge, radosne odmore, studij – za bilo što što su ikada učinili za vas. Dolazimo do iznosa koji se ne može izračunati.

Ne bih, naravno, rekao da su moja djeca upropastila moj život, jer nisu. Moj bi život bio puno siromašniji bez moje djece i ja ih volim i smatram blagoslovom, ali svakako jesu promijenila naš stil života! Dakle, moja je poanta sljedeća: ako itko ima pravo reći terapeutu da im je život upropašten, onda su to roditelji, a ne djeca. Roditelji su oni koji se žrtvuju. Ipak…

Uništen život?

Ipak, širom svijeta, tisuće i tisuće terapeuta zarađuje jako puno novaca slušajući ljude koji se žale kako su im roditelji uništili život. Ovo je izraz koji se iznova i iznova ponavlja. Sad, ne znam za vas, ali u mojoj obitelji, ako bi itko mogao tvrditi da mu je život „uništen“, to bismo bili moja supruga i ja, ne naša djeca. Moja supruga i ja, dok smo bili mlađi, vodili smo bezbrižan život baveći se hobijima poput jedrenja. Ali, kada se rodilo naše prvo dijete, naši životi iznenada više nisu bili naši.

Ne bih, naravno, rekao da su moja djeca upropastila moj život, jer nisu. Moj bi život bio puno siromašniji bez moje djece i ja ih volim i smatram blagoslovom, ali svakako jesu promijenila naš stil života! Dakle, moja je poanta sljedeća: ako itko ima pravo reći terapeutu da im je život upropašten, onda su to roditelji, a ne djeca. Roditelji su oni koji se žrtvuju. Ipak, znam priličan broj terapeuta koji dobro zarađuju slušajući ljude kako se žale na svoje roditelje.

Potom sam tražio slučajeve djece koja su izbacila svoje roditelje. Našli smo jedanaest slučajeva, svi u kratkom vremenskom periodu od četiri godine

Više volimo one za koje nešto radimo

Prije nekoliko godina, provjeravao sam podatke za okrug Los Angelesa da vidim koliko je bilo slučajeva da su roditelji izbacili svoju djecu zato što nisu plaćala stanarinu. Bio je to eksperiment koji sam radio da bih potvrdio nešto za što sam se bojao da je istina. Nisam mogao pronaći ni jedan slučaj. Potom sam tražio slučajeve djece koja su izbacila svoje roditelje. Našli smo jedanaest slučajeva, svi u kratkom vremenskom periodu od četiri godine. Specijalist za dosjee dopustio mi je da pregledam transkripte sa sudskih postupaka i podneske gdje su ti vlasnici stanova tražili od sudaca da deložiraju njihove roditelje. U jednom slučaju, sudac je izravno optužio tužitelja da je odvratno ljudsko biće zato što je izbacio svog oca iz stana. Sin je odgovorio: „Poštovani suče, morate razumjeti, ne plaća stanarinu već tri mjeseca!“

Što je očekivao da će sudac reći? „A, dobro, sada razumijem zašto želite izbaciti svog tatu na ulicu! Pa, ako kasni sa stanarinom, samo naprijed!“ Sudac je bio u pravu: tužitelj je bio odvratno, nezahvalno ljudsko biće.

Dakle, kao što vidite, ljubav djece prema svojim roditeljima nije ni izbliza onoliko velika kolika je ljubav roditelja prema djeci. To ilustrira istinitost ove biblijske poslovne tajne: više volimo one za koje mi radimo nešto, puno više nego one koji nešto rade za nas. Najviše volimo one u koje ulažemo.

Kao ljudskim bićima teško nam je biti zahvalnima kada dobivamo stvari besplatno, i zbog toga se izrazi zahvalnosti doživljavaju kao moralno prestižni

Uvrijeđeni smo kada nešto primamo od drugih

Bolna je istina da se većina nas osjeća uvrijeđeno kada primamo dobročinstva drugih. Razmislite o onima koji dobivaju pomoć od države. Mogli biste očekivati da građani koji su na socijalnoj pomoći budu najveći mogući domoljubi. Mogli biste očekivati da budu zahvalni i puni ljubavi za druge koji su im toliko dali. Ali, zapravo, oni građani koji dobivaju redovita tjedna ili mjesečna primanja na račun drugih poreznih obveznika, u svim društvima i narodima, općenito su prilično ozlojeđeni i negativni.

Kao ljudskim bićima teško nam je biti zahvalnima kada dobivamo stvari besplatno, i zbog toga se izrazi zahvalnosti doživljavaju kao moralno prestižni. To je zato što je izražavanje zahvalnosti protivno našoj prirodi. Naš je prirodni instinkt da osjetimo određen stupanj neugode prema ljudima koji čine nešto za nas. Jedan razlog zašto je toliko puno djece često ambivalentno u odnosu na svoje roditelje jest upravo to što im duguju toliko mnogo. S druge strane, roditelji nisu činili ništa drugo doli godinama davali svojoj djeci, što ulijeva osjećaj duboke privrženosti.

Poslovni odnosi

Princip, naravno, nadilazi obiteljsku dinamiku. Također se primjenjuje i na poslovne odnose. Trebamo uvijek paziti da pomognemo drugomu koliko god možemo. Možete ustanoviti da često zavidite ljudima koji su učinili puno toga za vas ako vi njima niste pomogli zauzvrat. Zašto? Zato što nas ti ljudi podsjećaju na naše vlastite nedostatke. Potrebna je neizmjerna snaga karaktera i puno dobrote da volimo one koji nam pomažu. Međutim, postoji način da se ovo učini jednostavnijim: jednostavno uzvratite usluge. Također, uzvratite ih drugima unaprijed. Ne dopustite sebi da budete teret drugomu.

Iz knjige „Poslovne tajne iz Biblije“ autora Danijela Lapina.

Knjigu, u izdanju Kyriosa, možete nabaviti ovdje.