Foto: Unsplash,  Icee Dc

Tri godine, otkako smo doselili u Pulu radi posla, bili smo u potrazi za stanom. Cijene su sve više rasle. Pogledali smo gomile stanova, ali uvijek bi bila neka zapreka: ili nemamo ugovor na neodređeno, ili firma u kojoj radimo ne postoji dulje od godine, pa korona mjere za kredite su se pooštirile, i tako dalje. Osim toga, stanovi koje bi gledali su bili preskupi za ono što nude. Primjerice, jedan je bio takav da je otpadao strop, a koštao je 95 tisuća eura. Bili smo toliko nekako već obeshrabreni da smo skoro, iz očaja, kupili jedan stan… No, stalno smo odugovlačili s tom kupnjom. Nismo bili sigurni u vezi tog stana i kad smo odlučili da nećemo kupiti ono što nam se ne sviđa iz više razloga, nekako nam je laknulo. Također, naišli smo na još jedan koji je bio sličan tomu, ali, na kraju, hvala Bogu, je vlasnik iznenada prodao stan nekom drugom.

Ponuda koju nitko ne bi prihvatio

Čitavo vrijeme smo molili, najviše sv. Josipa, jer smo čitali kako on uvijek pomaže u vezi tih stvari. Ali, ne mogu reći da smo imali neku redovnu molitvu oko tog. Mislili smo: „Ha, dobro, Bogu hvala postoje druge stvari u životu koje su bitne, sve je relativno ok i tako, nije sad stan najbitnije nešto na svijetu.”. Malo smo se i tješili tako…

Ipak, ja sam odustao od traženja. Supruga je i dalje gledala, i nagovorila me da odemo vidit još jedan stan. Stan je bio predivan, s previsokom cijenom. Ja sam se samo nasmijao i rekao: „Hajmo kući, u naš unajmljeni stančić!”.

Malo poslije nazvali smo prodavatelje i rekli kako smo zainteresirani, ali samo ako oni spuste cijenu za 23 tisuće eura, jer mi imamo točno toliko. Osim toga, da pristanu, morali bi čekati APN, jer drukčije nam je bilo prilično teško. Rekli su da će se javiti. Mislili smo, naravno, da ih više nikada nećemo čuti, jer – tko bi se javio na takvu ponudu!?.

Molitva iz srca

Jednu sam se večer iza toga pomolio: „Sv. Josipe, ti znaš da ja neću molit litanije i stalno nabrajati nešto, ako i počnem, odustat ću brzo. Znaš da već dugo tražimo stan, i nemirni smo oko tog. Čitav život smo podstanari. Ja sam se selio 30-ak puta od srednje škole, preko fakulteta, do danas. Evo, molim te pomozi da nađemo neki stan, ali da nam bude baš dobar. Ako ide, ide, ako ne, ha… ništa, vidit ćemo što dalje. Hvala ti.”

Nakon toga, iste sekunde, obuzeo me neki osjećaj miline, topline, i zaspao sam. Par dana nakon, a možda je to bilo i odmah sutradan, nazvali su nas vlasnici stana kako pristaju na ponudu te da će nas čekati i za APN! A kapara?Bila je mnogo manja nego smo mogli očekivati.

San ili stvarnost

Vraćao sam se s božićne ispovijedi kad su javili. Nevjerojatno, bili smo presretni. I dalje nismo mogli vjerovati da je to stvarno; da netko spusti toliko novaca; da će nas čekati koliko treba; da je stan doslovno novi i da nema nikakva ulaganja, predivan… I sad evo, živimo u njemu, a ja još ponekad kažem supruzi: „Ljubavi, nemogu vjerovati da je ovo naš stan!”.

Hvala sv. Josipu za ovo, i slava Bogu.

Za Book.hr svjedočili Marijan i Ana