Foto: Unsplash,  Hiroshi Kimura 

Dolazim u sobu kod djeda, i prvo što ugledam je bočica za bebe. To me toliko duboko potreslo: „Pa ti djede više ne možeš niti piti. Kupili su ti rozu, jer u dućanu nije bilo druge.”.

Čovjek pred kraj postane kao novorođenče, nemoćno, potpuno ovisno o drugima. Prvi put se susrećem oči u oči s umirućim čovjekom. Nikad tako izbliza nisam vidjela smrt kako dolazi; tijelo je onemoćalo, lice teško pokazuje geste, djed više ne vidi.

Djed mi je bio kao otac, jer mi je darovao sebe i svoje vrijeme

Prolazi mi kroz glavu kako me kao dijete vukao na sanjkama iz škole u zimsko predvečerje. Koliko mi je samo Snjeguljica kupio – Bože ubroji mu u pravednost. Djed mi je bio kao otac, jer mi je darovao sebe i svoje vrijeme. Nikako mu se nisam odužila, a sad odlazi.

Ne znam je li se ikad u životu ispovijedio

Tijelo odlazi, to je jasno, ali što će biti s djedovom dušom? Ne znam je li se ikad u životu ispovijedio. Ima 83 godine. Iako je meni pružio lijepe trenutke u djetinjstvu i na tome ću mu uvijek biti zahvalna, zadnjih smo se godina pomalo razišli u stavovima, jer je govorio da Crkva nikad nikome ništa nije dobro donijela. S time se nikako nisam mogla složiti, jer Crkva je Majka kroz koju baštinim milosti za život sebe i svoju obitelj.

Potrebno mi je čudo!

Kleknula sam pokraj kreveta i glavom mi je strujala silina misli. Što mi je činiti? Devetnica? Tko zna imam li vremena. Krunica? Uvijek, ali djed je uistinu okorjeli protivnik Crkve i sakramenata da mi je potrebno Čudo. Da, da i da! Božje Milosrđe – to je ono što mu jedino može sačuvati dušu kad otputuje s ovog propadljivog putovanja. Kleknula sam kraj kreveta, vapila Bogu neka se smiluje njegovoj duši.
„Ubroji mu u pravednost svaki odlazak u park sa mnom, svaki sladoled i bombon, svaku dudu koju mi je potajice u ljekarni kupovao nakon vrtića iako sam imala već pet godina. Ubroji mu u pravednost, o Bože!”

Djed je završio u bolnici, ali dobri Bog nije dao da još umre

Djeda nakon te večeri više nisam vidjela, jer ne živimo u istom gradu, ali Milosrdni Gospodin, koji nas sve jednako ljubi, čuo je moje vapaje! Uz dnevne brige oko dvoje djece svakodnevno sam izmolila desetak krunica Božjem Milosrđu, a kada više nisam stizala jednostavno bih vapila Isuse, Milosrđe! Djed je završio u bolnici, ali dobri Bog nije dao da još umre. Ja sam se svaki dan nadala da će ipak potražiti svećenika za ispovijed.

Većina ljudi razmišlja o materijalnoj ostavštini koju ostavlja iza sebe, ali rijetko tko razmišlja što je ostavio potomcima u duhovnu baštinu

Teške duhovne borbe vodile su se u mojoj obitelji u to vrijeme. Većina ljudi razmišlja o materijalnoj ostavštini koju ostavlja iza sebe, ali rijetko tko razmišlja što je ostavio potomcima u duhovnu baštinu. Nisam željela da djedova duša propadne, a znala sam kakav je život vodio, a milosti Božje odbijao.

Čudo se dogodilo – okorjeli protivnik Crkve molio je za svećenika

Nakon desetak dana u bolnici vratili su ga da umre kod kuće. Božja Providnost na djelu. Naime, moja mama u nekoliko mu je navrata nudila svećenikovu pomoć, bolesničko pomazanje i ispovijed. On je uporno odbijao. Sve do jednom. Naime, kad je moja baka otišla u dućan, jer se bojao njezine reakcije (dijelili su isti stav prema Crkvi) čak i pred kraj života, nerazgovjetno je dozivao moju mamu da mu dovede svećenika. Djed živi blizu crkve i Dobri Bog čekao je njegov DA čak 83 godine!

Nije mogao otići u miru prije nego se vratio Izvoru!

Niti 24 sata prije kraja ovozemaljskog života primio je sakrament ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Nije mogao otići u miru prije nego se vratio Izvoru! Crkva je donijela i donosi mnoga dobra svakodnevno i činit će to do konca svijeta. A smrt? Smrt nije kraj, ona je tek početak našeg života s Onim koji nas je prvi poželio. Isuse, Milosrđe!

Book.hr