Foto: Unsplash,  Jomarc Cala 

Sveti Petar Damiani, još u jedanaestom stoljeću piše djelo Knjiga Gomore (Liber Gomorrhianus), kojom se bori protiv široko rasprostranjene tolerancije prema seksualnom nemoralu, posebice homoseksualnosti među klerom. Dovoljno je samo čitati naslove pojedinih poglavlja, da nam se ledi krv u žilama. Šokantni su razmjeri izopačenosti i „prikrivanja“ kojima se nastojalo zaštititi te masovne gadosti. Ta Knjiga Gomore može se smatrati izvješćem Državnog
tužitelja države Pennsylvanije o seksualnim zločinima svećenstva iz jedanaes tog stoljeća i o odbijanju pasivnih pastira Crkve da se s njima suoče:

„Ako se ovaj krajnje sramotan porok i najodvratniji razvrat, koji je izrastao u našim krajevima, odmah ne zaustavi željeznom šakom strogih kaznenih mjera, sigurno je da će mač božanske srdžbe pasti na nas, mnogima donoseći propast. Jao, sramotno je o njemu i govoriti!. . . Rak sodomitske nečistoće takvom smjelošću gmiže među klerom i bijesni, doista, poput okrutne zvijeri unutar Kristovog ovčinjaka takvom neobuzdanom smjelošću. . . I ako se sila Apostolske Stolice tome ne suprotstavi što je brže moguće, nema sumnje da, kada napokon poželi obuzdati to razuzdano zlo, možda više neće biti moguće zaustaviti žestinu njegovog širenja.“

Ova kuga doista bijesno napreduje, prijeteći da preuzme Katoličku crkvu i ušutka njezine pastire, žestokim i javnim protivljenjem iznutra i izvana.

Katarina Sijenska još je u četrnaestom stoljeću izrazila opravdanu srdžbu prema biskupima njezinog doba koji su se pretvarali da ne vide probleme, ili su se previše bojali, ili zbog svoje egocentričnosti nisu mogli nositi bol što bih ih snašla pri ispravljanju tih problema. Ona detaljno iznosi više vidova pokvarenosti među klerom, posebice povezanih s novcem, seksualnim nemoralom, i naročito s homoseksualnim činima, u tolikoj mjeri da je imala dojam da su sami zlodusi „osjećali gađenje“, dok su gledali kako ljudi padaju tako nisko:

„Jer onaj koji nije ispravan i koji ne ispravlja druge djeluje kao ud što počinje trunuti: ako loš liječnik postavlja na ranu samo mast, a ne pali rane, cijelo tijelo trune te se kvari. Tako prelat i drugi gospodari koji imaju podložnike kad vide da ud njihova podložnika trune zbog zadaha smrtnoga grijeha, ako tu postave samo pomast laskanja bez ukora, nikad ga neće izliječiti, nego će pokvariti druge udove koji su u blizini te su vezani uz isto tijelo pod istim pastirom. Ali ako prelat bude ispravan i dobar liječnik onih duša, kakvi su bili slavni pastiri (govori o apostolima i svetim biskupima tijekom vjekova), neće staviti pomasti bez ognja ukora. Pa ako bi član još ostao tvrdokoran u svojem lošem ponašanju, odvojit će ga od zajednice zato da ne pokvari druge zadahom smrtnoga grijeha…

Ali danas ne čine tako: pače se pričinjaju da ne vide. A znaš li zašto? Jer u njima živi korijen sebeljublja, iz kojega vuku naopaki ropski strah. Iz straha da ne izgube državu, vremenite stvari i položaj prelata, ne ispravljaju nego se drže kao slijepi…

Nadalje, oni ne ispravljaju, jer su i sami u istim manjkavostima. Osjećaju se zahvaćenima grijehom . . . Ne daju se ispraviti od onoga koji je viši, premda je u većoj manjkavosti od svoga podložnika…  Stoga će se dati ispraviti od nižega, jer vide da im ovaj ne može naškoditi… On čini nepravdu zbog svojeg sebeljublja koje je zatrovalo cio svijet i otajstveno tijelo svete Crkve; učinio je divljim perivoj ove Zaručnice te ga je ukrasio gnjilim cvijećem.“

Glede grijeha homoseksualnosti:

„Ujutro se ustaje nečistih ruku i pokvarena tijela, jer je stajao i ležao u nečistom smrtnom grijehu, i ide služiti svetu Misu. O prebivalište zloduha!… Oni mi čine protivno, pristupajući ovom sakramentu posve nečisti i ne samo da imaju nečistoću i krhkost na koju su skloni po vašoj krhkoj naravi… Ali ovi bijednici ne zauzdavaju ovu krhkost; nego čine još i gore, čineći onaj grijeh protiv naravi. Kao kakvi slijepci i luđaci, pošto im se pomračilo svjetlo razuma, ne poznaju zadah i bijedu u kojoj se nalaze; jer ta bijeda nije mrska samo meni, koji sam vrhovna Čistoća (kojoj je ovaj grijeh tako oduran da je zbog njega pet gradova propalo na moju zapovijed, kad ih moja pravda nije više mogla podnositi), nego se ne sviđa niti zlodusima koji su zagospodarili tim bijednicima…

Ne tako da se zlodusima ne bi sviđalo zlo… jer je njihova narav anđeoska, odbijaju gledati i biti prisutni gdje se počinja taj strašni grijeh.“

Katarina nastavlja iznositi odgovornost onih s autoritetom jer su dopustili širenje virusa seksualnog nemorala:

„Njihovi vlastiti grijesi oduzimaju im svaki entuzijazam ili revnost za svetu pravdu… A ponekad, kad (njihovi poglavari ) prepoznaju da su ti redovnici utjelovljeni đavli, šalju ih iz jednog samostana u drugi, blizu onih koji su utjelovljeni đavli, poput njih samih. Tako jedni druge uzajamno kvare… Poglavari su uzročnici ovih i mnogih drugih zala jer ne paze na svoje podređene. Daju im punu slobodu koja ih dovodi do vlastite propasti i čak ih šalju drugdje, a potom se prave da ne vide njihovo jadno (bijedno) ponašanje.“

Sve dok biskupi ne prevladaju vlastiti strah, svoje zapletenosti u njihove vlastite emocionalne obzire prema određenim svećenicima, iz straha da ne uvrijede „školskog kolegu” ili izgube popularnost među svojim svećenicima ili da ih mediji ne prikažu kao bezdušne konzervativce, teško da će naši svećenici biti postojani u vjeri, te odvažno, smjelo i radosno naviještati cijelu istinu evanđelja.
Naviještanje cjelovitog evanđelja danas mora uključivati istinu o raju i paklu, kao i istinu o onim grijesima koji će nas isključiti iz Kraljevstva Božjeg, ako se za njih ne pokajemo.

Iz knjige „Crkva u krizi: Putovi koji vode naprijed“ autora dr. Ralpha Martina. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.