Foto: Doidam 10, Shutterstock

„Moj život nema smisla, moj život je neuspješan, ništa mi ne polazi za rukom.“

Evanđelje po svetom Marku prikazuje život Isusa Krista, ljudski život Boga, moglo bi se reći ljudsku verziju nadljudskog Boga, upravo u verziji odlaska. Gdjegod se Isus pojavljuje u Evanđelju, uvijek odlazi ili netko od njega odlazi. Isus se uvijek s nekim mimoilazi, stalno vlada nekakvo razočaranje, nesporazum, odbacivanje – neuspješan život, jednostavno, neuspješan život. Nitko ga ne primjećuje, kao da su bili slijepi! I nakon brojnih godina razmišljanja o Bibliji, a posebno baš o Evanđelju po Marku, mislim da je to veoma dobar tekst za nekoga tko govori: „Moj život nema smisla, moj život je neuspješan, ništa mi ne polazi za rukom.“ Jer je on, Bog, htio imati takav život! Neuspješno postojanje koje svoju najnižu, najmračniju točku preobražava u zenit uskrsnuća, u jednom trenutku, tijekom više desetaka sati. Još na gotovo samom početku, u trećem odlomku Markova evanđelja, čitamo o predrasudama koje su kružile o Isusu od samog početka njegove misije.

Ovako je napisano: Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: „Izvan sebe je!“ I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ (Mk 3, 21 – 22)

Loše i krivo shvaćen

Isus je od samog početka svojeg djelovanja loše i krivo shvaćen. Ljudski gledano, cijela mu misija ne polazi za rukom, okončana je katastrofom u obliku pribijanja na križ. On ipak ne uzmiče i to me fascinira kada o tome čitam u Evanđelju po Marku. Isus ne odustaje, ne očajava, ne obuzima ga ljutnja, a ni tuga, niti se ne opravdava. On, jednostavno, radi svoje, dosljedno i ustrajno izvršava misiju koju mu je povjerio Otac. I to njegovo stanovište, to uporno hodanje dalje, usprkos životu, ozdravljuje me zbog toga što ja imam tisuću razloga da odustanem, da budem žalostan, ogorčen, pun mržnje, da svoje postojanje privedem kraju. Nekako začuđujuće, svakog dana od njega prodire do mene nova nada u bolje sutra. Sutra dolazi i ponovno je teško i ja ponovno ne znam odakle imam nadu u nadolazeći dan – ta se nada neprestano obnavlja i čekam da mi netko sve razjasni.

Krivo shvaćen

Od samog početka Evanđelja po Marku Isus je krivo i nepotpuno shvaćen. Znate li što to znači biti krivo shvaćen? Kada želiš najbolje, a shvaćen si najgore, u tebi se bude takvi loši osjećaji. Kada, naprimjer, pišeš knjigu i u nju unosiš cijelo srce, a netko te zbog te knjige optužuje ili ju koristi umjesto toaletnog papira. Ili kada komu donosiš kakav poklon, a on na taj poklon preokreće očima kao da ne prepoznaje tvoju dobru namjeru. U tebi se tada bude veoma loši osjećaji. I Isus doživljava upravo nešto takvo tijekom cijeloga svojeg javnog djelovanja u Izraelu. Tako to prikazuje Marko. Isus je stalno neshvaćen, njegov život je neuspješan.

Boga se stalno gleda kao ludost

Jedna poslovica kaže da je u zemlji slijepih jednooki kralj, a onaj koji vidi s oba oka, smatra se ludim. Isusa se smatralo ludim. A tako je i danas – Bog se stalno gleda kao ludost. Do danas epopeja Božje ljubavi prema čovjeku nije samo nepojmljiva, nego je prije svega neshvaćena – temeljna je razlika između nečega što je nepojmljivo i nečega što je neshvaćeno – i zbog toga dosta često biva ismijavana. Uistinu, potrebno nam je nekakvo ozdravljenje očiju, a možda čak trebaš izgubiti vid da bi kasnije mogao vidjeti i cijeniti to što vidiš. Jedna poljska pjesnikinja, koja dosta često koristi sunčane naočale čak i kada nema sunca, pričajući o Bibliji tvrdila je: „Teško je vjerovati u nešto što je pisao nekakav čovjek opijen vinom koji puši travu.“ Priupitana o čemu konkretno priča, odgovorila je: „O svim tim ljudima koji su pisali nevjerojatne priče.“

Previše mudrosti može biti gledano kao glupost

Od početka svojeg dolaska u svojem Sinu i sve do danas Bog je neshvaćen, odnosno ismijavan. Štogod je učinio – a nemoguće stvari je činio mogućima! – većina to ili ne razumije, ili ismijava, ili omalovažava marginaliziranjem. Poznata je činjenica da previše mudrosti može biti gledano kao glupost, a previše ljubavi kao ludost: „Izvan sebe je“ – govorili su ljudi o Bogu. Mnogo vremena sam proveo nad Biblijom i moram reći da me od samog početka prati čuđenje, ali i tjeskoba zato što je sve što je napisano da je Bog činio od samog početka obilježeno, čak stigmatizirano određenim porazom. Priča ispričana u Bibliji – kako je to rekao Sergio Quinzio – „priča je stalnih padova“, a ja bih dodao da je to priča odlazaka, zaobilaženja, prolazaka, mimoilaženja Boga i čovjeka. Svaka priča koja se pojavljuje u Bibliji priča je odlazaka ili padova. Usprkos tomu Bog nikada nije odustao, sve do posljednje knjige, sve do 22. odlomka Apokalipse. (…)

Ulomak iz knjige „Posljednje duhovne vježbe“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

 Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.