»…Ne znam koliko mi je ljudi reklo da „nisu za ništa“ i da ih je sudbina tako izudarala da im se čini da su samo razbijeno posuđe, krhotine stakla, od kojih se ništa ne može učiniti. Priča o svečanosti u Betaniji u suprotnosti je sa svima koji govore da su potučeni, raskomadani, razbijeni i rastepeni, da im život više nema smisla. To evanđelje dolazi ususret s takvim Isusovim više nego komplimentom svim tim osobama kojima se život raspao…«

Ulomak iz knjige

Sadržaj ove knjige p. Augustyna Pelanowskog temelji se na njegovim duhovnim vježbama. Naslov se odnosi na posljednje ‘duhovne vježbe’ koje je Isus ‘održao’ svojim učenicima samim svojim životom tijekom pashalnih događaja: od Posljednje večere, preko muke i smrti na križu do uskrsnuća. Isus je u svojoj muci i patnjama ostao sam…

Ulomci iz knjige

Bog je oduvijek promatrao i utjecao na našu sudbinu

Bog je svu svoju pažnju posvetio ljudima, da bi u njima probudio ljubav kakvu nam je sam posvetio. Oduvijek je promatrao i utjecao na našu sudbinu. Na kraju je ostvario nevjerojatne stvari: postao je jednim od nas, a kad je bio u krajnje dramatičnim okolnostima – korak do izdaje koja će ga dovesti do pribijanja na križ – njegovi su najbliži prijatelji, jednostavno, spavali. Kada spavamo, mi smo poput slijepaca. Ne vidimo stvarnost, nego imamo varljive snove. Promatrao ih je dok spavaju i možda se pitao, znajući uostalom odgovor: „Koji od njih je slobodan? Slobodan od stresa, dugova, napetosti, straha, žudnje, laži, izlika, rivalskog duha, koji vodi do zavisti? Slobodan od poraza, od budućih razočaranja, od poniženja i oholosti, od izdaje i bivanja prevarenim?“ Znao je da nije nitko i zbog toga nije zauvijek otišao od njih, nego samo da bi za njih molio da na kraju izaberu život koji je njegov život – a oni ni jedan sat nisu mogli s njim bdjeti, već su spavali, sa zatvorenim vjeđama, poput slijepaca…

Postoji li ikoja sretna sudbina?

Zašto je Sin Božji imao tako ljudski nesretnu sudbinu? Postoji li ikoja sretna sudbina? Možda jedino u našoj mašti. Što god bismo učinili, ionako nestane. Smrt oduzima sve. A prije nego što čovjek umre, ranije, još za života, preživi nekoliko vrsta smrti. Preživi ili ne preživi -možda zapne u nekom od tih mentalnih odnosno emocionalnih iskustava i čak si oduzme biološki život. Nakon brojnih godina razmišljanja o Bibliji, između njezinih redaka, između riječi i slova, između tiskarske boje i korica, na tim stranicama Svetog pisma vidim da je Božja volja bila ući u najočajniji, najbeznadniji oblik ljudskog postojanja – odnosno u život Isusa Krista – i uskrsnuti najistinitijim, besmrtnim, vječno eksplorirajućim postojanjem. Progurati se kroz najtješnja vrata života i smrti i buknuti najdivnijim životom, o kojem premalo znamo, jedva da je moguće. Takva je bila Božja volja. Zašto je onda Bog izabrao taj najgori oblik? Da više nitko ne bi mogao reći da je napušten i da ima sudbinu koju ni Bog ne bi razumio i ne bi mogao s njom suosjećati.

Smisao života

Smisao života nije u tome da se osjećamo bolji od drugih, a ni besmisao nije u tome da se osjećamo gori od drugih. Smisao isto nije u tome da budemo isti kao drugi – jer svatko ima drugačiji cilj, osoban i jedinstven, neusporediv. Svako postojanje je hapaks legomenon, jednom stvoreno postojanje, čak i kad se radi o blizancima. Uspoređivanje je uvijek sotonsko djelo. Govorim to često braći kojoj služim u sjemeništu, a ranije sam to govorio i vama, dok sam vas ispovijedao. Uspoređivanje s neki me  uvijek je kušnja demona. Ako primijetiš da zuriš u koga onda, bez obzira osjećaš li se bolje ili gore, prekini to odmah. To je iskušenje, to se ne smije nastaviti! Posljedice mogu biti dvije: ili ćeš se osjećati bolji, izvrsniji, veličanstveniji – upast ćeš u oholost – ili ćeš se osjećati gore, kao da ništa ne vrijediš – i upast ćeš u depresiju. Uspoređivanje je bilo prva posljedica grijeha prvorođenoga, jer Kajin ne bi ubio Abela da se nije uspoređivao s njim.