Foto: Screenshot | YouTube

Ljudska narav uvijek sebe postavlja za svrhu, a milost traži Boga. Narav ne želi biti potisnuta, ne želi umrijeti, ne želi služiti. Ali milost nagoni da umreš sebi, želi služiti, ne želi ni nad kim vladati. Narav radi zbog svoje vlastite koristi i častohleplja, a milost gleda kako da i drugima koristi. Narav rado prima počast i slavu ljudsku, a milost čast i slavu vraća uvijek Bogu. Narav se plaši sramote i prozivanja, a milost se veseli ako podnese štogod radi Sina Božjega.

Bezvremenske su to riječi koje je, u svojoj propovijedi o umjerenosti, izgovorio fra Valentin Vukoja, franjevac koji je mnoge oduševio svojim nagovorom „Za žive i mrtve Boga moliti”. U ovoj propovijedi govori o tome kako neumjerenost utječe na današnjeg čovjeka, koji sve više postaje strah i bolest, a sve manje čovjek.

Sva ljudskost čovjeka

U uzdržljivosti i umjerenosti nalazimo nešto najdivnije u odnosu prema drugim ljudima, iz te umjerenosti proizlazi sva ljudskost čovjeka. Mnogi kažu kako je neumjerenost glavni problem čovječanstva. Više puta ste čuli i pročitali da se veli: „Neka netko nahrani bogate, sam ću ja gladne.“ (…)

Vidimo da je neumjerenost ona koja guta bilo našega naroda. Zato je sveti pisac na jednom mjestu rekao: „Samo kroz čisto staklo naziru se sve boje. Kroz čisto staklo, bez boje, možemo mirno promatrati svu šarolikost svijeta. Uzme li staklo samo jednu boju, ono mijenja i iskrivljuje sliku. I više nije ono iste boje, niti može više suditi ispravno.“ (…) Umjerenost je imati nešto s Bogom, a neumjerenost je imati nešto bez Boga.

Neumjerenost – sve bez Boga

Definirajući neumjerenost kao plod bezboštva, fra Valentin ističe stožerne neumjerenosti današnjeg društva; govor bez Boga, gradnja bez Boga, bračne zajednice bez Boga, politika bez Boga…

Pogledajte što se događa nama ovdje u Hercegovini: psovka je sišla u dječje noge! U dječje čarape, cipele… Naš govor je neumjeren. Ne spominjemo više u svojoj obitelji i našim domovima – kako je divan govor s Bogom. Ne samo kada govorimo kulturno, fino, lijepo – nego kada naši domovi ponovno osvijetle onom dragom molitvom, Anđeoskim pozdravom ili nečime što, u vašim domovima, davno bijaše moljeno. (…)

Uzalud gradimo, kome gradimo? Jer kaže Sveto pismo: završit će u smetlištu. Što su danas veliki trgovački centri nego li proizvodnja naših potreba? (…) 

Čovjek kada stvara čovjeka – nije mu više ime: čovjek. Ime mu je bolest. Vidite li; ne samo fizički, ne samo preko hrane, ne samo preko rada… da smo svi oboljeli. Ne može ovo društvo ozdraviti čovjeka. Neka ima stotine bolnica, neka ima tisuće ljekarni, neka se piju najskuplji lijekovi. Nama fali pravda i pravica! Nama fali čestitost i poštenje! Tu čovjek ozdravlja! Na bilo kojem drugom mjestu: mora oboljeti. (…) Današnjem čovjeku je ime: strah. 

Razlika između ljudske naravi i milosti

Ljudska narav uvijek sebe postavlja za svrhu, a milost traži Boga. Narav ne želi biti potisnuta, ne želi umrijeti, ne želi služiti. Ali milost nagoni da umreš sebi, želi služiti, ne želi ni nad kim vladati. Narav radi zbog svoje vlastite koristi i častohleplja, a milost gleda kako da i drugima koristi. Narav rado prima počast i slavu ljudsku, a milost čast i slavu vraća uvijek Bogu. Narav se plaši sramote i prozivanja, a milost se veseli ako podnese štogod radi Sina Božjega. Narav ljubi nerad i materijalni mir, a milost uvijek rado radi, ma i bez pravedne plaće. Narav hlepi za zanimljivim, ugodnim, a milost ljubi skromnost. Narav ljubi prolazna dobra i zemaljski dobitak te se ljuti zbog gubitka i štete.

A milost teži za vječnim neprolaznim dobrima i ne uznemiruje se ako štogod i izgubi. Narav rado prima, a teško daje. A milost je dobrostiva i društvena, zadovoljna s malo: rado i to podijeli. Narav se priklanja stvorenjima, taštinama i praznim razgovorima, a milost traži tišinu da se u Bogu odmori. Narav se veseli mnogim prijateljima i rodbini, ponosi se plemenitim rodom, poslom i smješka se velikašima, laska bogatašima. A milost ljubi neprijatelja, ne haje za rod ili pleme, rado se druži sa siromašnima. Narav se brzo potuži na nešto, a milost potajno podnaša nevolje i oskudicu. Narav voli saznati tajne i čuti novosti, a milost se uklanja i razmišlja o tajnama Božjim.  

Cijela propovijed je dostupna u videozapisu ispod:

Za Book.hr priredio L. M.