Svetac dana

24. SRPNJA

Ivan Kasijan – svetac s darom razlikovanja duhova U Kasijanovu je duhovnom nauku veoma naglašeno „razlikovanje duhova”, sposobnost otkriti koja misao i poticaj dolazi od Boga, a koja od zloduha. Ta je vrlina za njega „majka”, čuvarica i voditeljica svih kreposti.

Sveti Ivan Kasijan

Još veoma mlad osjetio je veliku želju za kršćanskim savršenstvom pa se je s prijateljem i istomišljenikom Germanom uputio na Istok da bi se ondje upoznao s teorijom i praksom monaškoga života.


Kasijan i German, dva mlada prijatelja, živjeli su najprije nekoliko godina u jednom samostanu u Betlehemu, odakle su dva put hodočastili k pustinjacima čak u Tebaidsku pustinju u Egiptu, željni da što više i bolje upoznaju monaški život koji je ondje u to doba cvao. Prvi puta su se ondje zadržali devet, a drugi put tri godine.

Ivan Zlatousti zaredio ga je za đakona

Ivan Zlatousti Kasijana je zaredio za đakona. Kad je sveti Zlatousnik bio poslan u progonstvo, Kasijan i German uputiše se u Rim da bi ondje kod pape Inocenta zatražili pomoć nepravedno progonjenom carigradskom patrijahu.

Postavši svećenik, Kasijan se uputio u Galiju, gdje je u Marseillesu oko 415. osnovao i vodio samostan Sv. Viktora. U tom je gradu osnovao i jedan ženski samostan te je ostatak svoga života proveo u vježbanju u kršćanskoj savršenosti, duhovno vodeći svoje monahe te pišući asketska, trajno vrijedna, djela. Kasijan je na Zapadu postao jedan od velikih promicatelja redovničkoga života.

Osam glavnih strasti i kako im se oduprijeti

Kasijan je napisao mnogo asketskih djela. Jedno je od najvažnijih – „De institutis coenobiorum et de octo principalium vitiorum remediis libri XII” (lat. O samostanskim ustanovama te o lijekovima protiv osam glavnih mana – 12 knjiga). Prve četiri knjige toga monumentalnog djela osvjetljavaju pravila redovničkoga monaškoga života primjerima što ih je pisac crpio iz vlastitog pamćenja, te iz prethodne asketske književnosti. Ostale knjige govore o svakoj pojedinoj mani te o lijeku protiv nje. Kasijan raspravlja o osam opačina protiv kojih se monasi moraju boriti. To su neumjerenost, blud, srebroljublje, gnjev, tuga, duhovna tromost, taština i oholost. Tim i drugim Kasijanovim djelima služili su se mnogi kasniji duhovni pisci, osobito glasoviti isusovac Alfonz Rodrigez, pisac djela o kršćanskoj savršenosti.

Razlikovanje duhova

U Kasijanovu je duhovnom nauku veoma naglašeno „razlikovanje duhova”, sposobnost otkriti koja misao i poticaj dolazi od Boga, a koja od zloduha. Ta je vrlina za njega „majka”, čuvarica i voditeljica svih kreposti. Nju će kasnije u klasičnom obliku iznijeti sv. Ignacije Lojola u „Pravilima za raspoznavanje duhova” u svojoj knjižici duhovnih vježbi.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

Na vrh