Foto: Shutterstock

Evanđelist Luka opisuje (Lk 13, 10-17) kako je Isus jedne subote u sinagogi oslobodio ženu koja je zbog duha bolesti osamnaest godina bila zgrbljena. Položio je na nju ruke. Ona se uspravila i počela slaviti Boga. Nadstojnik se sinagoge ozlovoljio. Počeo je odvraćati mnoštvo da subotom traže izlječenje. Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni! (Lk 13, 14). To je, pak, razljutilo Isusa. Bio je oštar.

Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni? (Lk 13, 15-16).

Luka svoj izvještaj zaključuje primjedbom o stidu Isusovih protivnika. Primjedba se na prvi pogled čini usputnom i nevažnom. Ona je, međutim, značajna. Naoko se čini kako je riječ o porazu protivnika. No, kada razumijemo narav osjećaja stida, moći ćemo razumjeti i što Luka hoće reći rečenicom o postiđenosti Isusovih protivnika. U njoj će biti moguće iščitati važne vidove stida i razumjeti još poneki detalj koji Luka spominje u svojim izvještajima. Završna rečenica opisa ozdravljenja zgrbljene žene glasi: Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio. (Lk 13, 17).

Kada Isus progovori, u trenu postaje jasno u čemu nadstojnik i njegovi griješe. Njihova reakcija je stid…

Netko se stidi zbog nečega pred nekim. Ovo je najopćenitija forma osjećaja stida. Ovdje je riječ o Isusovim protivnicima. Oni su čuvali sinagogu i subotnji zakon. Bili su zainteresirani za Božji poredak stvari. Ovo je važan detalj. Može nam pomoći da otkrijemo zašto su se postidjeli. Nadstojnik kaže dvije stvari. Izriče zabrinutost za subotu i poučava narod o pravom vremenu za traženje iscjeljenja. Po njegovim bi riječima ozdravljenje u subotu bilo zabranjeno. On vjerojatno ima dobre razloge za to. No, ima jedan detalj koji ne možemo mimoići. Nadstojnikova je pouka upućena mnoštvu. Narod, pak, nije prekršio subotu. Prekršio ju je Isus. No, nadstojnik se ne obraća Isusu, nego mnoštvu. Zašto? Vjerojatno se ne usuđuje govoriti Isusu. Netko tko može osloboditi ženu od dugotrajne bolesti, nije bilo tko. Nadstojnik nema hrabrosti izravno prigovoriti Isusu. Istodobno, ne može prešutjeti kršenje subote. Ljut je na Isusa, ali mu se ne usuđuje ništa reći. Zato govori mnoštvu. Prigovara. Naoko poučava, ali njegova pouka ne može sakriti prigovor. Kao da je mnoštvo odgovorno za kršenje subote i izlječenje žene. Ne govori Isusu izravno, a zapravo je on meta njegovih prigovora. Tako stvara dvije strane. Na jednoj bi bio Isus, oslobođena žena i narod, a na drugoj nadstojnik, njegovi i subota. Budući da nadstojnik zaobilazi Isusa i ženu i obraća se samo narodu, čini se da bi nadstojnik zapravo htio pridobiti narod, a odbaciti Isusa i ženu.

Isus je na to ljut. Na podjelu, na prigovore mnoštvu i na suprotstavljanje subote i sinagoge onome što on čini. Nije sinagoga svrha sâmoj sebi. A nije ni subota. Zato Isus u svojim riječima u središte rasprave dovodi Abrahama i Sotonu. Nadstojnik je iz svojih uputa isključio i Isusa i ženu. A oni su bili glavni sudionici u ozdravljenju. Obraćao se samo narodu. Nadstojnikov govor isključuje one kojima se zapravo obraća. Svoje prigovore ne izriče izravno. Isus, pak, kada govori, uključuje Abrahama, Sotonu i subotu. Ili, preciznije, Boga koji je dao zakon o suboti, Abrahama koga je Bog pozvao i učinio ocem naroda i neprijatelja sviju, Sotonu. Uz to, Isus se ne obraća nekome drugome, nego onima kojih se to tiče. Dok je nadstojnik govorio, Isus je razumio da ne govori samo u svoje ime. Iza nadstojnika ima više onih koji misle isto. Isus ih naziva licemjerima. Njihovo je lice drukčije od njihova naličja. Jedno govore, a drugo rade. Zabrinuti su za zakon Božji, a ne vide čovjeka. Spremni su subotom odriješiti vola i magarca, a čovjeka nisu spremni odriješiti. Zapravo, stanje je još teže. Oni ne mogu odriješiti ženu zavezanu bolešću. Ni subotom, ni srijedom. Ni ikojim drugim danom. I kada bi htjeli, ne bi mogli. No, nadstojnik se ponaša kao netko komu je izlječenje žene manje važno od poštivanja subote.

Žena je ozdravila. Počela je slaviti Boga. No, nadstojnik i njegovi ne mogu s njom slaviti Boga. Ne raduju se s njom. Upravo suprotno. Nadstojnik je ljut. Srdi se. Ne vidi što se događa. Zapravo, vidi iz krive perspektive. Dijeli lekcije. Poučava. U trenutku kada bi se trebao radovati i slaviti Boga sa ženom koja je napokon oslobođena, on se srdi. U trenutku kada bi u Isusu i onom što čini trebao vidjeti Božju prisutnost, on narod poučava što je ispravno, a što nije. Da Isus nije progovorio, narod bi, po svoj prilici, pred nadstojnikovim prigovorima ostao nijem. Kada Isus progovori, u trenu postaje jasno u čemu nadstojnik i njegovi griješe. Njihova reakcija je stid. Zašto se stide?

Najvažniji razlog zbog kojega su se postidjeli valjalo bi tražiti u Isusovu pitanju…

Netko se stidi zbog nečega pred nekim. Zbog čega i pred kime se stide nadstojnik i njegovi? Nedvojbeno je da se stide pred narodom. Njihov je autoritet dva puta poljuljan. Prvi put kada je Isus izliječio ženu. Oni to nisu mogli. Nadgledaju sinagogu i narod, ali ne mogu izliječiti ženu. Drugi put kada im je Isus odgovorio na prigovore. Ne samo da nisu mogli izliječiti ženu, nego i Božji zakon o suboti krivo tumače narodu. Tako se pokazuje da jedna nemoć na vidjelo iznosi drugu. Budući da ne mogu izliječiti bolesne i driješiti zavezane, drže se zakona o suboti. No, kako opažaju da se izlječenje dogodilo baš u subotu, prigovaraju. Tko ne može liječiti, misli kako svoju nemoć može prekriti poukama i prigovorima. I, obratno, tko prigovara, najčešće iza prigovora sakriva neku svoju nemoć. Prigovori narodu pokušaj su da se spasi narušeni autoritet. Ovdje je važno opaziti kako nadstojnik opaža da mu je narušen autoritet. U njemu se javlja potreba da ga spasi. To je neka vrsta neizrečenoga priznanja Isusu i izlječenju žene. Autoritet ugrožava samo netko tko ima veći autoritet. Čovjek koji osjeća da gubi autoritet ima potrebu spasiti ga bilo kakvim prigovorom koji bi mu bio u stanju vratiti mjesto autoriteta. Stoga je kod nadstojnika važnije da on uopće nešto prigovara od samoga sadržaja prigovora. I, naravno, činjenica da se obraća narodu pokazuje u čijim očima gubi autoritet. Nadstojnik se hvata subote. Ona bi mu pred narodom mogla vratiti autoritet koji se izgubio u slavlju naroda i ženinoj radosti. Prigovorima pozornost naroda ponovno svraća na sebe. Pritom ne opaža kako manipulira subotom. Poziva se na Boga i njegove zakone samo kako bi spasio svoj autoritet. To je teži prekršaj subote od liječenja žene u dan kada se ne smije raditi. Uz to, valja primijetiti kako nadstojnik govorom o suboti kao neradnom danu prigovara izlječenje subotom, ali na neizrečen način priznaje da je Isus liječnik. I kada prigovara, ne može, makar to bilo i protiv njegove volje, Isusu ne priznati oslobođenje žene. Nadstojnikov stid reakcija je na spoznaju da, poučavajući druge o suboti, sâm krši subotu.

No, nadstojnik i njegovi stide se i pred Isusom. S njim se nisu odvažili ući u raspravu. To je neka vrsta priznanja Isusova autoriteta. Stid još više priznaje da je nadstojniku i njegovima Isus autoritet na njihovome mjestu. U sinagogi. I u njihovu području. U odnosu prema Bogu i prema ljudskim patnjama. I, još više, u njihovoj predaji koja se tiče Abrahama, Tore i Sotone. Posvuda im je Isus autoritet. Oni se stide i pred sobom sâmima. Zasigurno im je stalo do sinagoge, subote i Boga. No, briga im se toliko ukrutila da više nisu vidjeli čovjeka i njegovu patnju. To im je u jednom trenutku moralo bljesnuti u svijesti. No, najvažniji razlog zbog kojega su se postidjeli valjalo bi tražiti u Isusovu pitanju. Pitao ih je nije li ovu kćer Abrahamovu trebalo odriješiti u dan subotnji. Dan subotnji živac je Isusova pitanja. On se tiče odnosa s Bogom. Isus ne misli da Bog sâmom sebi postavlja granice ozdravljenja tako što jedan dan proglašava svojim. Upravo suprotno. Dan Gospodnji, subota, upravo je pravo vrijeme za izlječenje. Jer Bog liječi, a ne netko drugi. I zar ima neko bolje vrijeme od dana posvećena njemu? Ako se nadstojnik postidio na ove riječi, onda to samo može značiti da mu je u svijesti bljesnulo: „Da, pa Isus ima pravo! Ja sam u krivu! Moja je slika Boga kriva. Moja je skrb oko subote iskrivljena! Zapravo, ja se skrbim za svoj autoritet, a ne za ljude koji traže Boga ni za subotu koja je vrijeme za susret s njime!” Na ovom bismo mjestu mogli očekivati promjenu nadstojnikova stava. Ona će se i dogoditi. No, nadstojnik neće priznati Isusa. Njegova će promjena biti drukčija.

Tko osjeća stid ili mu se predaje i upada u strah od njegova ponavljanja ili stid pretvara u srdžbu

Osjećaj se stida pojavljuje odjednom. Naglo. Neočekivano. Bez najave. Kao grom iz vedra neba. U trenu se nađem pred drugima ili pred sobom. Pojavljuje se silovito. Kao potres. Uhvaćen sam u nedopuštenom. Kao da se u trenu otkrijem gol pred neželjenim pogledima.

Stid se pojavi naglo i može brzo nestati. No, stid se može i pretvoriti u neki drugi osjećaj. U bijes, primjerice. To se vjerojatno dogodilo s nadstojnikom. Postidio se, ali njegov će se stid pretvoriti u bijes. Jednom doživljeni stid ostavlja trag u duši. I čovjek se unaprijed čuva da se takvo nešto ne ponovi. Boji se ponavljanja stida. Tako se u dušu može uvući strah od ponovnoga stida. No, osjećaj stida ga može nagnati i na stvaranje potrebe da postidi onoga pred kime se sâm postidio. Vjerojatno bi ovdje trebalo tražiti razlog zašto su glavari na Golgoti imali potrebu izrugivati se s raspetim Isusom. Da je bilo riječi o zločincu kojega se kaznilo zbog zlodjela, nitko se s njim ne bi izrugivao. To je, uostalom, bilo tako s dva zločinca koja su bila obješena s Isusom. No, s Isusom su se izrugivali. Tako je u porugu pod križem ušla volja da se poniženjem raspetoga konačno razriješi potisnuti osjećaj stida. Sada su htjeli postidjeti Isusa. Pred narodom.

Stid se na duge staze transformira u neki drugi osjećaj. Pojavljuje se, doduše, naglo i traje relativno kratko, ali na duge se staze pretvara u strah od ponavljanja stida, u plašljivost i sramežljivost. Stid se, međutim, može vrlo naglo pretvoriti i u srdžbu, pobunu ili bijes. Bijes koji se pojavljuje kao rezultat stida zahvaća sve oko sebe. Kao što stid prodire do dna duše i tako cijelo biće sabire na jednu središnju točku, na stid, na sâmoga sebe zahvaćenoga stidom tako se, obrnutim putem, stid pretvoren u srdžbu širi na sve oko sebe. Bijes hoće vladati. Stid nuka na predaju. Bijes se prsi. Sram savija. Bijes bi gospodario. Stid se podvrgava. Podlaže se jačemu. Tko osjeća stid ili mu se predaje i upada u strah od njegova ponavljanja ili stid pretvara u srdžbu. U oba slučaja, stid čovjeku oduzima snagu. Tko je u strahu, nije u stanju boriti se. Tko stid pretvara u srdžbu, dobiva, doduše, na snazi, ali gubi na trezvenosti i razumu. Zato onaj koji hoće drugoga pobijediti, traži načina kako da ga izloži sramu i time mu oduzme snagu, ili traži kako ga natjerati u bijes pa da njime upravlja iz daleka. Stid se može pretvarati u srdžbu ne samo naglo, nego i kroz dugo vrijeme inkubacije. Tada čeka povoljnu prigodu da se iskali. Tako stid može roditi srdžbu i dati joj dodatnu napetost koja raste s vremenom čekanja.

U istom trenutku kada je nadstojnik postiđen, narod se raduje i slavi Boga. Stid se ne može povezati s radošću ni s proslavom Boga. No, stid se lako poveže s osjećajem krivnje. Tko se stidi zbog nečega što sâm smatra krivim ima, osim pretvorbe stida u srdžbu, još dva izlaza. Može se mučiti s osjećajem krivnje i sviješću kako je nemoguće učiniti da se dogođeno nikada nije dogodilo ili se može pokajati, preuzeti krivnju i početi iznova na drukčiji način. Stid nas ovdje dovodi do važne točke na kojoj čovjek može doći u susret sa sâmim sobom. Stid je dobra prigoda spoznaje sâmoga sebe. Time je i dobra prigoda da čovjek raste do cjelovitosti. Tko se odvaži na avanturu cjelovitosti, može i osjećaj stida staviti sebi u službu.

Osjećaj stida pokazuje razliku onoga što mislimo o sebi i onoga što drugi vide na nama

Stid se pojavljuje kao reakcija na kršenje norme koju inače smatramo važnom i koje se inače držimo. Prekršimo normu i zahvati nas osjećaj stida. No, osjećaj se stida najčešće pojavljuje pred drugima. Prekršim normu i netko me uhvati u prekršaju i obuzme me stid. Slika o nama pred drugima slomila se. Osjećaj stida pokazuje razliku onoga što mislimo o sebi i onoga što drugi vide na nama. Krećemo se u društvu sa slikom o sebi sâmima. Najčešće o tome ni ne mislimo. Pojavi se pred nama u trenutku kada se naruši. Dogodi li se da učinim nešto što u mojim očima i u očima drugih tu sliku dovodi u pitanje, zahvati me osjećaj stida. Sramim se sebe. Stid mi prekrije lice. Nisam onakav kakav sam mislio da jesam. Ne ponašam se onako kako bih htio da me drugi vide. Slika o meni i ja sâm razlikujemo se. Osjećaj stida pojavi se u procjepu između onoga što bih htio biti i onoga što stvarno jesam. Stid mi otkriva tko sam u zbilji. Zato je osjećaj stida zapravo dobrodošao. On mnogo jasnije od bilo čega drugoga pokazuje razliku između zbilje i onoga što bih ja želio da jest. Iz te se razlike može izvući i poneka životna lekcija.

Ovdje otkrivamo kako se stid u svojoj dubini ne odnosi ni najprije ni nadasve na moralno i društveno područje. Naravno, pojavljuje se i u jednome i u drugome. No, stid je nadasve nemoć da pobjegnem od sebe. Stid pokazuje kako još nisam ono što jesam. Htio bih prekinuti sa sâmim sobom, ali ne mogu. Stidim se sâmoga sebe, a ne mogu pobjeći od sebe. Stid me prisiljava da preuzmem odgovornost za sebe. Za sve što jesam. Najradije bih pobjegao od odgovornosti, ali ne mogu pobjeći nikamo. Htio bih se sakriti od pogleda drugih, ali i od sâmoga sebe. Htio bih, a ne mogu. Stid je tako neka vrsta nemoći zaborava na vlastitu golotinju. Htio bih je sakriti, a ne mogu.

Stid je osjećaj koji mogu staviti u službu samospoznaji, ali i osjećaj koji me, upravo svojom snagom, može odvojiti od sâmoga sebe

Stid se pojavljuje i kao tjelesna reakcija. Usko mi je. Tijesno mi je. Nelagodno mi je. Najradije bih nestao, a ne mogu. Propao bih u zemlju da me nitko ne vidi, a zemlja se ne otvara. Izložen sam tuđim pogledima. Oni su kao snažni reflektori iza, koji se u svijestima ljudi, preda mnom kao svjedokom, ruši slika o meni. To blokira tjelesne sposobnosti. Ne mogu se pokrenuti. Ne opažam više zbilju onakvom kakva ona jest. Gubim jasnoću. Sve se iskrivljuje. Pojačava. Tuđi su pogledi oštri. Njihovi su sudovi neporecivi. Moja je nemoć svakome vidljiva. I iz svega toga, dogodi se blokada. Nesposoban sam misliti. Nesposoban reagirati. Umirem od stida, a umrijeti ne mogu. Umirem, a nije me strah smrti, nego me strah da neću umrijeti. Umirem i smrt bi mi došla kao spasenje, a ne mogu umrijeti. Umirem, a zapravo mi je muka što ne mogu umrijeti. Umirem od stida jer ne mogu umrijeti. Dao bih sve da pobjegnem od stida. Stid me drži u nemoći koja naliči nemoći pred smrću. Drži me zarobljenim. Ovo ropstvo nije prijetnja smrću. Upravo suprotno. Ne dopušta mi umrijeti. Drži me zarobljenim u životu. Pred pogledima drugih. Ovdje će se naslutiti zašto je stid tako čest razlog samoubojstava. Tko se nađe zarobljen stidom, lako upadne u napast da će pobijediti stid ako mu oduzme ono što je stid zarobio: svoj život. Tako samoubojica može otići u smrt s osjećajem da je pobijedio stid. Nije mu više izručen. Nije pod njegovim gospodstvom. Ni pod vlašću stida, ni u vlasti straha od smrti. Pobijedio ih je. Tu se, naravno, oštro pokazuje i u čemu je prijevara ovakvoga razmišljanja. Odlazak iz života predstavlja se kao junački i hrabar čin. Zarobljen sam stidom, a umišljam da ću se osloboditi samoubojstvom. No, učinim li to, tada više ni nema nekoga tko bi bio slobodan. Umjesto slobode, ništavilo. Uvijek je, čini se, moguće svoje poraze prikazati kao pobjede. Barem samome sebi. Uvijek je moguće prevariti sâmoga sebe. I možda se ovdje sluti koliko je važno osloniti se na Božju riječ i vjerovati joj više nego sebi i svojim predodžbama. Čovjek je biće koga osjećaji lako mogu zavesti u iskrivljene predodžbe o svijetu, drugima, samome sebi i Bogu. Stid je osjećaj koji mogu staviti u službu samospoznaji, ali i osjećaj koji me, upravo svojom snagom, može odvojiti od sâmoga sebe.

Ispovijed budi osjećaj stida. On se javlja i prije nego odlučim ispovjediti se…

Stid redovito traje kratko u svom prvom udaru. No, njegov prvi nalet paralizira. Zakoči nas na svim mjestima gdje smo prisiljeni pogledati u lice razlici onoga što jesmo i slike o sâmima sebi s kojom hodamo kroz svijet. Ispovijed je, primjerice, dobar primjer. Ispovijed budi osjećaj stida. On se javlja i prije nego odlučim ispovjediti se. Iz potrebe da umaknem, osjećaju stida ključaju pitanja: Ići ili ne ići? Kojem svećeniku? Onom koji me poznaje? Što će misliti o meni kada čuje kakav sam uistinu? Ili da tražim nekog nepoznatoga? Ići, ali ne izreći se sasvim jasno? Smisliti neku jezičnu igru da spasim sliku o sebi, a da se ipak ispovjedim? Prešutjeti i pouzdati se da Bog ionako zna sve, pa tako sve i o meni, pa da zbog toga nije ni potrebno u ispovijedi govoriti o onom čega se stidim? Neki eksperimentiraju s ispovijedi i osjećajem stida. Idu na ispovijed i kažu samo ono što se još može uskladiti sa slikom koju imaju o sebi ili s onom za koju misle da je donekle prihvatljiva i ispovjedniku. Ostalo prešute. Onda se nadaju da će se to riješiti s vremenom. No, vrijeme ništa ne rješava. Samo se neizrečeno gurne dalje od svijesti. Do zaborava. Pa ipak, prešućeno, budući da nije nestalo i da nije razriješeno, izleti naglo. U iznimnim trenucima. Neočekivano. U trenutku iskrenosti pred Bogom. U trenutku slabosti samonadzora. Tada u svijesti bljesne ono što je zbog stida neispovjeđeno i prešućeno. I stid se pojavi još jednom. Nije nestao. U ovom pokušaju da se spasi ispovijed i izbjegne stid, čovjek zapravo propušta jedinstvenu prigodu da u sliku o sâmome sebi integrira ono što on uistinu i jest.

Neki se izvlače jezičnom igrom: „Ja to ne osjećam grijehom!” I tako se čini da je sve riješeno. Ne osjećam grijeh, znači nije grijeh. A ako nije grijeh, ne trebam ni ispovijedati. I tako se smjestim u vlastite moralne i religiozne okvire. I živim po svojim zakonima. Nekada to traje dugo. A onda se dogodi sudar sa zbiljom. I sve moje predodžbe izgore kao kuća od slame. Sve izgori u naletu životne oluje ili izgori u vatri svijeta. I ostanem sâm, bez ičega. I odjednom otkrijem kako me izbjegavanje sučeljavanja sa stidom na duge staze ostavilo bez zaštite, zakočilo rast i okamenilo dušu.

Možda je najvažnija lekcija stida zapravo u ovome: tko se pred Bogom i pred sobom odvaži suočiti sa svojim stidom, dobiva prigodu uspravi ti se i vidjeti sebe, svijet, druge i Boga u istini

Stid se na tijelu pojavljuje kao bijeg od tuđega pogleda. Tko se stidi, osjeća se izložen pogledima drugih. Budući da ih ne može podnijeti, sâm spušta svoj pogled. Stid se, osim dobro poznatog crvenila u licu, pojavljuje, nadasve, kao spušten pogled. Lukina je priča dobra škola. On opisuje zgrbljenu ženu. Nije mogla drugima gledati u lice. Zato nije ni opazila Isusa. On je opazio nju. I dozvao ju je k sebi. I oslobodio ju je zgrbljenosti. Ona se uspravila i slavila Boga. Njezino tijelo koje je iz zgrbljenosti prešlo u uspravno stanje slika je obrnutog procesa koji se događa sa stidom. Netko tko je do sada hodao uspravno, odjednom zbog svijesti o srušenoj slici o sâmome sebi, spušta pogled. Ulazi u sebe. Pogrbljuje se. Stid savija pogled prema sebi. I u tom se krije još veća muka. Tko je postiđen, nije to samo pred drugima, nego i pred sobom. Stid ga spuštanjem pogleda pokušava zaštititi od pogleda drugih samo da bi ga oštrije izložio vlastitu pogledu. Tako stid iz moralnoga i društvenog područja prelazi u egzistencijalno. I u ontološko. Čovjek se stidi zbog prekršaja pred drugima, ali najveći stid je pred sâmim sobom. Još je veći pred Bogom. Posebno kada čovjek pred Bogom želi sasvim stajati u istini.

Ova se žena u susretu s Isusom uspravila. Bila je oslobođena. Isusovim pogledom, polaganjem njegovih ruku i njegovom riječju. Tako Luka daje signal da je susret s Isusom oslobađajući i da čovjeka čini slobodnim i uspravnim. Za razliku od nadstojnika koji je zbog jednoga ozdravljenja svima dijelio lekcije o suboti, Isus je vidio jednu ženu potrebnu izlječenja, nju je oslobodio, i radost se prelila na sve. Osim na nadstojnika i njegove. Nadstojnik je htio da stid prijeđe na narod zbog onoga što je Isus učinio. Isus je oslobodio ovu ženu i narod od lažnih prigovora i lažnoga osjećaja stida. To je bio dodatni razlog da se nadstojnik zastidio, a s njime i njegovi. Opažamo kako u istom trenutku i zbog istih Isusovih riječi jedni upadaju u stid, a drugi su oslobođeni stida. Različite reakcije na istu riječ upućuju na različite životne stavove. Stid koji je spopao nadstojnika mogao se pretvoriti u dobru prigodu samospoznaje i rasta. No, mogao je biti i početak pretvorbe u srdžbu. Možda je najvažnija lekcija stida zapravo u ovome: tko se pred Bogom i pred sobom odvaži suočiti sa svojim stidom, dobiva prigodu uspravi ti se i vidjeti sebe, svijet, druge i Boga u istini.

Postidješe se svi protivnici njegovi, opis kojim Luka završava svoj izvještaj nije onda opis Isusove pobjede nad protivnicima. Nije ih postidio kako bi ih ponizio. Doveo ih je pred svjetlo istine. I otvorio im ulazak u nju. Pružena im je prigoda koju vjernik osjeti pred ispovjedaonicom: pobjeći od stida, pretvoriti ga u srdžbu i izbjeći svjetlo istine, ili ući u svjetlo unatoč stida i spoznati sebe u Istini.

fra Ante Vučković; Book.hr