Preporučamo

PISMO P. MARKU GLOGOVIĆU

DIRLJIVA ŽIVOTNA PRIČA Bila sam odlična učenica sa snovima o upisu na medicinu, a onda sam zatrudnjela

DIRLJIVA ŽIVOTNA PRIČA Bila sam odlična učenica sa snovima o upisu na medicinu, a onda sam zatrudnjela

Foto: Shutterstock


 

Dragi patere Marko, pišem Vam ovo pismo ponukana Vašim brojnim tekstovima koje u zadnje vrijeme čitam. Ovo je moj put kroz koji sam prošla kada sam kao 18-godišnjakinja odlučila roditi svoje dijete.

Htjela bih svim majkama koje se nalaze u kušnji posvjedočiti da je uz Božju pomoć sve moguće (tada ni sama nisam bila u vjeri, ali sam u kutku svoga srca znala da je Bog uz mene).

U tom trenu svašta mi je prolazilo kroz glavu. Samo sam jedno sigurno znala…

Sve je počelo na početku četvrtog razreda srednje škole. Tinejdžerka, zaljubljena do ušiju, nisam vidjela ništa osim njega – crnog, visokog, zgodnog vršnjaka. Nakon nekoliko mjeseci veze (ako se to može tako nazvati) ostala sam trudna. Bila sam šokirana. Nisam znala bih li se smijala – jer, evo, „barem ću imati dio njega samo za sebe” – ili plakala – jer „što ću ja s bebom?!”

Bila sam odlična učenica sa sjajnim snovima o upisu na medicinu. Za nekoliko mjeseci školska je godina gotova i počinju pripreme za fakultet. Moji doma sve nade polažu u mene i vesele se upisu na medicinu o kojoj sam toliko pričala.

A ja u bunilu, košmaru, ne znam kako da im predočim da od medicine nema ništa, da ni od moga braka nema ništa (jer, naravno, veza je pukla), da ću biti samohrana majka…

U tom trenu svašta mi je prolazilo kroz glavu. Samo sam jedno sigurno znala: to je moje dijete, moj dar kojega se nipošto ne želim odreći!

Znala sam da ću roditelje silno razočarati, zato sam prva tri mjeseca šutjela. Nisam doma ništa govorila da ne bih došla u iskušenje zbog roditelja, prvenstveno oca koji ne bi prezao ni pred čim.

Prividne pripreme za fakultet su se nastavile, a u meni se je sve lomilo… Financijska situacija moje obitelji nije bila najbolja tako da nisam mogla očekivati ni tu pomoć. Prošlo je već tri mjeseca kad sam napokon skupila hrabrosti reći istinu i prekinuti tu iluziju.

Sve do poroda slušala sam optužbe, prijateljice su me napustile…

Muk, velik muk zavladao je mojom obitelji. Nakon prvotnog šoka nastao je uragan. Na mene su se sjurile sve moguće optužbe ovoga svijeta, a najviše me je boljela izjava da od mene neće biti ništa te da je moj život gotov. Noćima sam plakala što zbog ovih optužbi, koje su bile poprilično uvjerljive da sam u jednom trenutku gotovo pomislila da su istinite, što zbog toga što sam potpuno sama.

Otac moga djeteta nije bio sa mnom, sve su prijateljice nestale tako da sam bila sama sa svojim djetetom u trbuhu koji je svakim danom sve više rastao. Znala sam u popodnevnim satima ležati na krevetu i govoriti svojem sinu te se lagano lupkati po trbuhu, a on bi mi veselo odgovarao svojim udarcima. To mi je davalo snage i smisla da idem dalje. Više nisam bila sama, a cijelo jedno malo biće je potpuno ovisilo o meni. Tada sam donijela odluku da ću se svim silama boriti da moje dijete odraste u dobrog čovjeka. Bogu hvala, moji roditelji su se pomalo mirili s činjenicom da sam trudna samohrana majka…

Kada sam pomislila da se je sve nekako smirilo, nastalo je ponovno komešanje i optužbe su počele pljuštati sa svih strana. Tako je to trajalo sve do poroda.

Sam pogled na njega govorio mi je da se sve isplatilo

Moj je sin ugledao svjetlost dana jednoga zimskog popodneva. Tu radost i ljubav doista ne može nitko opisati dok sam ne postane roditeljem. Sam pogled na njega govorio mi je da se sve isplatilo: svaka suza, svaki jecaj, sva silna tuga. Moje je srce sada kucalo za dvoje; napokon sam se probudila i nakon silnih mjeseci osjetila se živom. Za to je bilo dovoljno da uzmem svoje dijete u naručje.

Biološki otac djeteta se ponovno pojavio u mome životu, ali sve to se nakon nekoliko mjeseci vrlo brzo raspalo. Jedno smo vrijeme živjeli skupa; htjela sam mu dati šansu da budemo prava obitelj, ali nije išlo. Djetetu sam morala osigurati normalan dom i vratila sam se doma.

Opet sam bila sama, ali ovaj put sam imala malo čupavo slatko dijete za koje se moram boriti. Počela sam raditi; mama je čuvala unuka i situacija se polako normalizirala.

Nakon nekoliko mjeseci u moj je život neočekivano ušao jedan muškarac.

Prvo čudo…

Isprva je to bilo iskreno prijateljstvo (jer baš i nisam imala povjerenja u muški rod, a ni u ljubav). Družili smo se svakodnevno. On je obožavao moga sina. Išli smo na razne izlete, ručkove, na more ali sve prijateljski i naravno uz malo dijete. U to vrijeme nisam imala prijateljica – jedini pravi prijatelj bio mi je on. Nisam ni primijetila kada se između nas počela ‘uvlačiti’ ljubav… Moje je dijete bilo put do njegova srca. To je prvo čudo koje sam dobila od dragog Boga, a posredstvom svoga sina. Ubrzo smo se civilno vjenčali i moj je sin dobio tatu, a ja ljubav koju sam silno željela. Naše je dijete raslo u mirnoj obitelji okruženo svom ljubavi koju smo mu mogli pružiti. Nakon nekoliko godina dobio je i brata.

Htjela sam odgajati djecu u katoličkom duhu, mada ja tako nisam odrasla. Počela sam tražiti. Prvi korak je bio primanje svetog sakramenta braka. Vjenčali smo se na sv. Anu. Tek sam kasnije saznala da je ona zaštitnica braka i majki.

Počeli smo ići na svetu misu, iako ispočetka neredovito. Shvatila sam da je Bog bio cijelo vrijeme uza me. Kada bih padala, On bi me podigao, u moj mi život slao ljude. Sve je to za mene bilo novo jer sam Boga gledala kao na nekoga strašnog starca s dugom bradom koji stalno prijeti.

Pomalo se moje srce počelo topiti i počela sam Ga tražiti s još više žara, sve dalje, dublje… A prijelomni trenutak u mome životu dogodio se prije nekoliko godina.

Drugo čudo…

Moj, tada 17-godišnji sin, razočaran i pun boli zbog prekida prve ljubavi, pronašao je utjehu u Crkvi, u Bogu. Počeli smo razgovarati i ti su razgovori trajali dugo u noć. Pričao mi je o živom Bogu, „koji je tu sada s nama, ŽIV!” Pomno ga gledajući i slušajući, vidjela sam velike promjene na njemu. Njegove su oči sjale neobičnim sjajem, a s usana mu nije silazio osmijeh.

„I ja trebam upravo takvog Boga – milosrdnog, punog ljubavi…”, zaključila sam.

Otišli smo zajedno na duhovnu obnovu u Tabor.

Mogu vam samo reći DA! Našla sam ga… predivnog našeg Boga ljubavi, mira, praštanja, radosti… To je drugo čudo koje sam primila od Boga (dar vjere) posredstvom svoga sina.

Imam sve za čim sam tragala!

Nekada mi kroz glavu zna proći misao što bih sve izgubila u svome životu da sam na trenutak posustala i odlučila se odreći svoga djeteta?! Izgubila bih dušu jer teško da bih si mogla oprostiti; takva ne bih mogla ni doći do Boga, a o obitelji da i ne govorim. Dakle, sve do čega mi je stalo.

Na kraju mogu samo zahvaliti dragom Bogu na svim kušnjama jer su me one izgradile kao osobu i kao ženu. Sada u svojoj obitelji imam sve ono za čim sam tragala cijeli život, a to je mir i ljubav!

Želim svima obilje Božjeg blagoslova…

Za Book.hr svjedoči K. H. (Ostali podaci poznati uredništvu)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh

Želite li primati obavijesti?

Prijavite se na naš besplatni newsletter i svakog tjedna primajte najkorisnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu!

* obavezno polje

Portal Book.hr koristit će Vašu e-mail adresu isključivo za potrebe komuniciranja i prenošenja najzanimljivijih tekstova. Ako se slažete s tim, molimo Vas da to potvrdite klikom ovdje:



Želite li primati obavijesti?

Prijavite se na naš besplatni newsletter i svakog tjedna primajte najkorisnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu!

* obavezno polje

Portal Book.hr koristit će Vašu e-mail adresu isključivo za potrebe komuniciranja i prenošenja najzanimljivijih tekstova. Ako se slažete s tim, molimo Vas da to potvrdite klikom ovdje: