Foto: Screenshot

Isus je viseći na križu, amnestirao cijelo čovječanstvo

Kralj je vladar, ne samo na tronu nego i na križu. Kada su Luja XVI. odvodili na gubilište, nije mogao nikog pomilovati premda je izgovorio riječi oprosta: „Umirem nedužan od svih zločina koje mi pripisuju. Opraštam svojim krvnicima i molim Boga da krv koju ćete proliti ne padne nikad na Francusku.“ Bubnjevi su prigušili njegove riječi.

Isus je kralj i na tronu slave i na križu poniženja

Isus je pak, viseći na križu, amnestirao cijelo čovječanstvo. Dakako, ne znaju svi za to i ne žele svi iskoristiti tu prigodu. Čovjek koji ju je prvi primio bijaše običan kriminalac, koji je molio da završi u raju unatoč tomu što pakao nije bio samo njegov život, nego sigurno ni drugima nije priuštio bolje. Isus je kralj i na tronu slave i na križu poniženja.

Vratimo se još jednom kriminalcu. Moguće je da je to bio samo kakourgos – zločinac, čovjek koji je znao činiti samo zlo. Moguće je i da su ti umirući zločinci, kao što to navodi Josip Flavije, bili lestes ili pobunjenici.

Isus Krist daruje nebo, a ne samo neznatnu prigodu za odlazak na nebo, čak i najgorem čovjeku na zemlji, i to samo zato što on za to ponizno moli

Važno je to da Isus Krist daruje nebo, a ne samo neznatnu prigodu za odlazak na nebo, čak i najgorem čovjeku na zemlji, i to samo zato što on za to ponizno moli. Pravi kralj može sve i svašta. Ako su to bili pobunjenici koji se nisu mirili s nepravednim ustrojem svijeta, onda su utjelovili sve one koji u sebi osjećaju pobunu protiv tlačenja, koju ljudi sami pripremaju uime napretka, znanja, politike i bogatstva. Samo Luka govori o preobraćenju jednog od tih kriminalaca. Onaj tko mu je povjerio tu informaciju, morao je biti blizu križa i morao je čuti razgovor Isusa sa zločincem, koji sigurno nije bio preglasan, s obzirom na posvemašnju dreku i viku koja je morala vladati na Golgoti.

Nijedan ponor ne može se usporediti s onim koji je tada prekoračio taj kriminalac, prebacivši se u jednom trenu u raj iz pakla svojeg raspeća

Izjednačivanje Sina Božjeg s protuhama postalo je milost uznesenja svih protuha svih vremena do visina Sina Božjeg. Nije riječ samo o prihvaćanju ljudske niskosti nego o putu konačna izbavljenja iz podlosti do nezamislive razine postojanja. Nijedan ponor ne može se usporediti s onim koji je tada prekoračio taj kriminalac, prebacivši se u jednom trenu u raj iz pakla svojeg raspeća. I nije to jedina potresna priča iz prošlosti, jer je svatko od nas nečastan i svatko od nas umire više ili manje svjestan svojeg križa. Nitko od nas nije iznimka koju je „previdio“ istočni grijeh. Taj ulomak istodobno predstavlja savršen prikaz sakramenta pomirbe, jer je to sakrament kojim se ne mirimo samo s Bogom nego i s posljedicama svojih grijeha, sakrament odustajanja od pobune protiv Boga.

Možemo se osloboditi straha od smrti, ali se ne možemo osloboditi patnje od umiranja na križu

Zločinac se obraća Isusu s molbom da ga ne zaboravi, kao da ga moli za otpuštenje grijeha. Prihvaća svoje raspeće, jer su njegovi grijesi svima poznati. Hrabrost postojanja podrazumijeva i hrabrost u prihvaćanju smrti. Možemo se osloboditi straha od smrti, ali se ne možemo osloboditi patnje od umiranja na križu.

Stoga, ako tko sada čita ove retke i u teškoj je depresiji, siguran samo u svoju smrt i prokletstvo, jer u sebi ne nalazi ništa vrijedno ljubavi, ako već sedamnaest godina umire na svojem križu i još nije zamolio Isusa da ga povede u raj, neka to učini sada. Neka padne na koljena u ispovjedaonici, kao da je visio na križu poput zločinca, i ondje izbaci iz sebe sve ono što je u sebi skrivao silne godine, i u istom će mu trenu biti otvoren put prema raju. Priznanje vlastitih grijeha nekad uistinu podsjeća na „raspeće“.

Iz knjige „Valovi milosti“ Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.