Ja sam kruh života koji siđoh s neba.
U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«
Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje po Ivanu 6,41-51
Foto: Shutterstock
Isus poziva na vjeru
Isus poziva na vjeru. To nije neki subjektivan osjećaj nedefinirane religiozne slutnje, nije tek vjera u neko više biće, u neku silu, nije neki sveopći ljudski osjećaj da mora postojati Bog. Ovdje je riječ o sasvim konkretnoj vjeri povezanoj s osobom Isusa Krista i sa svime što je njemu bilo sveto i drago. To je vjera u Oca, vjera u Presveto Trojstvo, tj. u Boga bogata trima božanskim osobama: Otac i Sin i Duh Sveti. To je vjera da je naš život proizišao iz Božje ruke, da smo svi Božji, Božja djeca, sinovi i kćeri istoga nebeskoga Oca. To je vjera u Oca koji je Isusu bio temeljni autoritet i svjetlo. Nadalje, vjera o kojoj Isus govori uključuje i neke osnovne izraze. Tom vjerom prihvaćamo istinu vječnog, božanskog života. Vjerujemo da ovaj život, što ga iskustveno vidimo oko sebe i u sebi ostvarujemo, nije sve. Čovjek je pozvan da vječno živi. U sebi nosi klicu vječnog života. Na taj nas život Isus zove. Taj i takav vječni život želi Isus u nama hraniti svojim tijelom.
O čemu ovisi život svakog čovjeka
Vraćamo se vjeri u Isusovu prisutnost u sakramentu euharistije. To znači da nas vjera u Isusa i vjera Isusu dovodi pred tajnu posvećena kruha i vina, tajnu Isusova predanog tijela i prolivene krvi, tajnu Isusova života što ga je živio i darovao za nas. To je tajna istinskog života, a krije se u sitnom i slabašnom znaku komadića kruha i kapljice vina. A ipak, to je tajna koja čovjeka, Isusova učenika, izaziva na vjeru. Isus tvrdi da o tom znaku, o toj tajni vjere, o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakog čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavog svijeta.
Nije lako vjerovati u sve to što nam Isus govori. I mi bismo poput Židova radije da nam on udijeli kruha za ovaj život, da nam riješi sadašnji problem, probleme domovine što ih svi mi proživljavamo. Htjeli bismo da Isus za ovaj naš život i za naš životni vijek osigura svima nama mir, blagostanje, standard. Htjeli bismo da nam on postigne ono što nam se katkada čini tako daleko: mirna i pravedna sloboda, radostan i siguran suživot, mirno uživanje u zemaljskim dobrima. Htjeli bismo od njega zdravlje tijela i dug život. To bi nas trenutačno više zadovoljavalo i jače privezalo uz Isusa.
Je li to ono što u naše vrijeme po crkvama i kućama ustrajno molimo? Nadilaze li naše molitve obzor ovozemaljskih želja i sadašnjih problema? Pitam se često jesmo li spremni od Isusa prihvatiti hranu koja osigurava vječni život ili mislimo da nam taj život nije tako privlačan dok u ovom času podnosimo patnje i tjeskobe? Želimo li tu hranu koju Isus daje za život čitavog svijeta, a nama se možda radi o glavi? Shvaćamo li Isusa? Vjerujemo li mu?
Molitva
Vjerujem, Gospodine!
Vjerujem da si prisutan u sakramentu euharistije. Vjerujem u tebe, Isuse, u tajnu posvećena kruha i vina. Vjerujem da je to tvoje predano tijelo i prolivena krv, tj. tvoj život koji si potpuno predao za nas.
Taj kruh i to vino: to je istinski život. Vidljivi je znak tako neznatan i slab, a stvarnost dara je neizrecivo velika i snažna. Pozivaš me, Isuse, da vjerujem jer o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavog svijeta.
Ti nam govoriš, Isuse: „Tko vjeruje, ima život vječni! Nekada su očevi vaši vapili za hranom u pustinji. Bili su gladni tjelesne hrane“. Otac im je dao takvu hranu, manu u pustinji, ali u njima se nije dogodila promjena života. Nisu zbog toga iskrenije povjerovali Bogu, njegovim planovima. Ostali su u pustinji i nisu dočekali ulazak u obećanu zemlju. Tjelesna hrana i pun želudac nisu bili jamstvo trajnog, sretnog i boljeg života.
Ti nas, Isuse, želiš poštedjeti sličnog iskustva. Obećaješ nam više. Daješ nam samoga sebe, svoje tijelo i krv. Daješ nam svoj život i hraniš nas sobom na našem životnom putu. Nismo više sami. Nema te situacije, nema tog trpljenja, umiranja i smrti u ovozemaljskom iskustvu, nema ničega što bi moglo ugroziti smisao što ga ti, Isuse, daješ našem životu u svjetlu svoga uskrsnuća. Tvoje nam uskrsnuće govori o trajnosti i neuništivosti života koji se hrani tvojim darom euharistije. To je život što ga ne može uništiti ni ljudska mržnja, ni moderno oružje, ni ubitačna neprijateljstva, ni sotonističko iživljavanje nad ljudskim bićem. Ono što nam ti, Isuse, daruješ jače je od svega. Tim životom, tom ljubavlju, snagom svoga uskrsnuća hraniš nas u svakoj misi, u svakoj pričesti.
Vjerujem, Isuse, u tvoju ljubav. Ona je nužna za život svijeta. Hvala ti što nas tom ljubavlju hraniš u svakoj svetoj pričesti.
Autor: fra Zvjezdan Linić (1941. – 2013.)
Iz knjige fra Zvjezdana Linića Neka mi bude po Riječi Tvojoj
Izdavač: Teovizija
