Foto: Shutterstock
„Vi možete reći ‘ja bih volio biti koncertni pijanist, želim odlično govoriti njemački, želim postati odličan igrač golfa’, i ja vam vjerujem da to i mislite i želite, a povjerovat ću da je tako tek kad vidim kako vježbate svirati na glasoviru po nekoliko sati na dan. Ozbiljno ću vam vjerovati tek kad vidim da na tome teško radite, dan za danom svirate glasovir ili učite njemačku gramatiku ili se trudite savladati tečaj igranja golfa.
Teško ćeš sresti kršćanina, ne samo redovnike, koji neće reći kako žele doći bliže Bogu, dopustiti mu da ga On posjeduje, kako želi izgraditi dublji molitveni život. Međutim ja im nisam spreman vjerovati, barem ne tako dugo dok ne vidim njihovo neumorno nastojanje, dan za danom, da ostvare prostor i vrijeme kako bi mogli radili ono što su prihvatili kao središnju točku njihova života. Sama želja nije dovoljna, nije ništa više doli dobra namjera. Svaki alkoholičar želi postati bolji, pun je dobrih namjera, čak i visokih ideala, ali zahtijeva se mnogo više.
Učeći moliti, učeći kako da se otvorimo Bogu je poput svakog drugog učenja. Treba vježbati, a za to treba odvojiti svoje vrijeme. Ne postoji prihvaćanje nikakvih poznatih vrednota koje se mogu primiti samo tako da ih želimo.
Mi ne razmišljamo o silnim satima koje dnevno provodimo u učenju, pa čak ni o godinama, da bismo postigli neki određeni stupanj obrazovanja, položili ispit, da bismo primili neku svjedodžbu. Sve to prihvaćamo kao najnormalniju stvar, svjesni da nam za to treba uložiti i energiju i vrijeme. No na neki način izgleda kao da mislimo kako je molitva izuzetak, no, vjeruj mi, nije. Svatko tko želi nešto postići, mora u nekom određenom vremenu odvojiti sate i sate, pa čak i ako je izuzetno sposoban ili ako je genijalac. …”
David Torkington, Pustinjak, Teovizija – Veritas.
