Foto: Shutterstock
Crkva mora proći svoje trpljenje, kao što ga je i Krist prošao, i mora biti osuđena na tri jezika, hebrejskome, latinskome i grčkome, u kulturama Jeruzalema, Rima i Atene, uime dobra istine i ljepote. Čak moraju predstavnici tih triju kultura doći pod križ i vikati Crkvi neka se iskaže i neka siđe s križa.
Oni koji ju razapinju uime dobra, viču joj: „Siđi dolje sa svojih uvjerenja o duhovnoj sudbini čovjeka; siđi sa svojih uvjerenja da je čovjek načinjen na sliku i priliku Božju; siđi sa svojih uvjerenja o svetosti braka, siđi dolje, pa ćemo povjerovati.“
Oni koji ju razapinju uime istine, dolaze pod križ i optužuju je: „Siđi sa svojih uvjerenja da postoji istina; siđi sa svojih uvjerenja o Kristovu božanstvu i postojanju Boga; siđi sa svojih uvjerenja o vječnom životu i istini o Kristu i njegovoj Crkvi. Zar ne vidiš tolike druge križeve na Kalvariji osim svojega? Siđi dolje, pa ćemo povjerovati.“
Oni koji ju razapinju uime ljepote viču: „Siđi sa svojih uvjerenja da se spasenje postiže mrtvljenjem; siđi sa svojih uvjerenja da je jedini način da se spasi život da ga se izgubi; siđi sa svojih uvjerenja da se drugi svijet može osvojiti uskraćivanjem užitka na ovome! Pogledaj u kakve te je nevolje dosada dovela tvoja filozofija. Tvoje meso visi kao crvene krpe. Siđi dolje, pa ćemo povjeravati.“
Najveće čudo cijeloga Kristova života i Crkve jest to što Crkva ne silazi s križa. Ljudsko bi biće već odavno sišlo s križa, s istom sramotnošću s kojom slabići popuštaju kušnjama. Božansko je čudo moći sići, ali ipak ne sići; imati gnostike u prvom stoljeću, arijance u četvrtome i pogane u dvadesetome. Uvijek je lakše popustiti vremenu, a teško je držati se svojega usprkos svemu. Uvijek je lako pasti; tisuće je uglova na koje stvar množe pasti, ali samo je jedan na kojem stoji, a taj je ugao na kojem je Crkva postavljena između neba i zemlje.
Autor: Fulton J. Sheen (The Catholic Gentleman)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)