Foto: Pixabay
Ozljeda kralježnice
„Godine 1973. radila sam u školi kao učiteljica“, govori Alice. „Tijekom jutarnje nastave 27. ožujka podizala sam teški stol kada se jedan učenik slučajno zaletio u mene. Pala sam i pokušala ustati, ali imala sam osjećaj kao da su mi noge od pamuka. Nekoliko kolega mi je priskočilo u pomoć te su me odvezli kući jer sam u cijelom tijelu osjećala strašnu probadajuću bol. Liječnik mi je preporučio sredstva za umirenje te mirovanje u trajanju od nekoliko tjedana. Međutim, tijekom narednih mjeseci moje se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo.
Bila sam u krevetu dvanaest mjeseci s rukama i prsima u gipsu
U ožujku 1974. primljena sam u bolnicu Broadgreen u Liverpoolu gdje su liječnici izveli višesatnu operaciju na mojoj kralježnici. Liječnici su utvrdili da mi je kralježnica pomaknuta. Također su pronašli tumor koji je prouzročio paralizu moje lijeve noge. Nekoliko godina kasnije, u bolnici St. Helens, u kralježnicu su mi ugradili šipke nakon čega više nisam mogla savijati tijelo. Bila sam u krevetu dvanaest mjeseci s rukama i prsima u gipsu. Svaka četiri sata medicinske sestre su me lagano podizale kako bi mi promijenile položaj. Operacija nije uspjela.
Kući sam se vratila još depresivnija nego prije. Mogla sam se kretati jedino pomoću proteze i ortopedske cipele na jednoj nozi, koja mi je stopalo vraćala u normalan položaj, čelične proteze oko prsiju i dvije štake.
Vezana za krevet
Uslijedilo je razdoblje teške depresije, tijekom koje sam često razmišljala o samoubojstvu. Dnevno sam uzimala oko dvadeset tableta za umirenje i pila po pola boce viskija
Bol je bila neopisiva. Znala sam po cijeli dan ležati na podu u strahu da duboko ne udahnem kako me u leđima ne bi uhvatili grčevi. Uslijedilo je razdoblje teške depresije, tijekom koje sam često razmišljala o samoubojstvu. Dnevno sam uzimala oko dvadeset tableta za umirenje i pila po pola boce viskija. Više se nisam ponašala kao ljudsko biće. Bila sam potpuno slomljena, tako da više ni u kupaonicu nisam mogla ići sama.
Izgubila sam vjeru i više nisam bila u stanju moliti. Suprug mi je predložio da odemo na hodočašće u Lourdes, ali odbila sam jer više nisam imala vjere ni u što i ni u koga, čak ni u Boga. Izgubila sam posao, potrošili smo svu svoju ušteđevinu, a onda je umrla moja majka koju sam silno voljela. Budući da sam bila potpuno vezana za krevet, nisam mogla otići ni na njezin pogreb.
Nikada nisam upoznala vlč. Fishera, ali on je, saznavši za moju situaciju, iz nekog razloga inzistirao na tome da me posjeti u mome domu
Godine 1980. u crkvi svetog Jakova Velikog slavila se stota godišnjica anglikanske biskupije Liverpool te su tom prilikom došla dvojica svećenika iz drugih biskupija. Jedan od njih je bio anglikanski svećenik imenom Eric Fisher, za kojeg sam već ranije čula. On je u našoj crkvi držao predavanje o ‘duhovnom ozdravljenju’, ali odbila sam ga ići slušati jer više nisam vjerovala ni u što. Uostalom, više se nisam mogla kretati, a nisam željela da me okolo nose. Nikada nisam upoznala vlč. Fishera, ali on je, saznavši za moju situaciju, iz nekog razloga inzistirao na tome da me posjeti u mome domu.
Posjet svećenika
Došao me posjetiti u utorak 27. svibnja 1980. Bio je to mlad i srdačan svećenik. Uopće ga nisam takvim zamišljala. Rekla sam mu da sam paralizirana već sedam godina i da sumnjam u njegove darove ‘duhovnog ozdravljenja’. Također sam ga molila da mi ne govori o Bogu. ‘U redu, razgovarajmo onda o Vama’, uzvratio mi je. Tada sam pred njim počela istresati svu gorčinu koja se u meni nakupljala tih sedam dugih i bolnih godina, a u povjerenju sam mu rekla i za svoju odluku da počinim samoubojstvo. Iznijela sam pred njim svu svoju ljutnju. Kada je dotaknuo moja leđa, prvi sam put nakon mnogo godina osjetila toplinu, a taj me osjećaj nije napuštao cijelu noć.
‘Skini protezu s noge i baci je’
Kada je svećenik otišao, moja je mlađa kći Leslie, koja je tada imala dvadeset i jednu godinu, u zraku osjetila snažan miris ruža i ljubičica. ‘Taj svećenik sigurno koristi jak losion nakon brijanja’, prokomentirala sam. Međutim, ja nisam osjetila nikakav parfem.
Vlč. Fisher me je sutradan, u srijedu 28. svibnja, u jedanaest sati posjetio po drugi put. U tom sam trenutku ležala na podu jer mi je to bilo najudobnije. Moja kći Leslie je sa svojim suprugom Stevenom bila u dnevnoj sobi. Svećenik mi je rekao da je dugo molio za mene i da je dobio objavu kako će moje tjelesne deformacije i bolovi nestati.
Nakon sedam godina – na svojim nogama
Odjednom, umjesto njegova lica vidjeh lice starca s bradom. Bio je odjeven u redovničku haljinu, na licu je imao ožiljak, a ruke su mu bile sklopljene i djelovale su kao ukočene. Primaknuo mi se i vidjeh da mi se obraća. Govorio je jezikom koji nije bio moj, ali nekim sam čudom razumjela sve što govori
On mi reče: ‘Skini protezu s noge i baci je’. U toj sam oduzetoj nozi osjetila snažnu probadajuću bol kakvu nisam doživjela nikad do tad. Imala sam osjećaj kao da mi je noga probodena užarenim željezom. Jedva sam ustala s poda i sjela u fotelju. No, svećenik je ustrajao na tome da hodam.
Odjednom, umjesto njegova lica vidjeh lice starca s bradom. Bio je odjeven u redovničku haljinu, na licu je imao ožiljak, a ruke su mu bile sklopljene i djelovale su kao ukočene. Primaknuo mi se i vidjeh da mi se obraća. Govorio je jezikom koji nije bio moj, ali nekim sam čudom razumjela sve što govori. On reče: ‘Isuse, Isuse’. Zatim je podigao ruku i šapatom dodao: ‘Tvoje je stopalo ojačalo, noga ti je zdrava, ustani i hodaj’. Oklijevala sam. Već sedam godina nisam napravila nijedan korak bez dodatne pomoći. Stari je redovnik bio uporan te mi zapovjednim tonom reče: ‘U Ime Isusovo, hodaj!’ Poslušala sam ga i bez ikakve pomoći hodajući prešla cijelu sobu.
Redovnik je iznenada nestao, a na njegovu je mjestu stajao vlč. Fisher. U tom je trenutku sva moja bol nestala. Nisam znala jesam li mrtva ili živa. Nisam znala tko se to pojavio preda mnom. Djelovao je prestar da bi to mogao biti Isus. Ni sama ne znajući zašto, pomislila sam da je to Mojsije. Vlč. Fisher me tada blagoslovi i krene prema izlazu rekavši: ‘Sada me više ne trebate’. Nakon početnog čuđenja otrčala sam u spavaću sobu i izvadila stari par cipela na visoku petu koje nisam nosila sedam godina. Obula sam ih, primila svoga unuka u naručje i počela po kući plesati od radosti. Odmah sam nazvala supruga, koji je tada već više od trideset godina radio kao bolničar na ortopediji u bolnici. ‘Frank, Frank, ja hodam! Mogu se kretati. Ništa me više ne boli’, vikala sam kroz suze. On je mislio da sam se predozirala lijekovima za ublažavanje boli i da haluciniram. ‘Budi mirna. Nemoj ništa činiti. Stižem kući za koju minutu’, pokušavao me smiriti.“
Kada sam je ugledao da se po kući vrti u onim cipelama na visoku petu, pomislio sam da je to san. Cijelu noć nismo spavali. U pet sati ujutro pregledao sam joj leđa i vidio da je s njezinim leđima sve u redu
Frank Jones je potvrdio svjedočanstvo svoje supruge: „Kada sam je ugledao da se po kući vrti u onim cipelama na visoku petu, pomislio sam da je to san. Cijelu noć nismo spavali. U pet sati ujutro pregledao sam joj leđa i vidio da je s njezinim leđima sve u redu. Godinama su joj leđa bila hladna poput leda, ali sad su postala topla i savitljiva. Krv je njezinim leđima sada tekla normalno. Tumoru više nije bilo ni traga.“
To je on
Pričajući, Frank je pripalio svoju lulu, a njegova se supruga Alice nadovezala. „Moja kći i zet, koji su ondje bili nazočni cijelo vrijeme, uopće nisu vidjeli tog fratra. Međutim, oni su u zraku osjetili intenzivan miris koji je ostao za njim, a koji ja nisam osjetila. Sutradan smo svi zajedno otišli u crkvu. Vlč. Fisher mi je tada dao svetu sličicu. Na njoj je bila slika fratra s bradom. ‘To je on’, uzviknuh uzbuđeno. ‘To je starac koji mi se ukazao. Tko je on?’ upitah. ‘To je Padre Pio, talijanski redovnik, prijatelj onih koji trpe’, odgovori mi vlč. Fisher nadodavši da ga je osobno upoznao i da ga izuzetno cijeni otkad je prije nekoliko godina posjetio San Giovanni Rotondo.
Nikada ranije nisam čula za njega niti sam ikada vidjela njegovu sliku. Moje je iznenađenje bilo tim veće kada sam saznala da je Padre Pio preminuo 1968. godine.
Od dana kada mi se ukazao, nikada više nisam trebala štake, lijekove protiv bolova, čak ni aspirin. Toliko sam uvjerena da sam ozdravila da sam vratila potvrdu o djelomičnoj invalidnosti.
Nastavak čitajte u knjizi „Padre Pio – čovjek nade“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
