Opraštamo li svojim najbližima iako su u napasti i stalno ponavljaju jednu te istu pogrešku?

Oprost – jedna od najtežih stvari koju čovjek treba svaki put iznova i s lakoćom zatražiti i prihvatiti. Bilo da dajemo ili primamo oprost, ponekad je težina te situacije jednaka. Imamo li uvijek snage nekome oprostiti? Opraštamo li svojim najbližima, iako su u napasti i stalno ponavljaju jednu te istu pogrešku za koju se kasnije ispričavaju? Kao da su programirani samo tražiti oprost, a nisu sposobni promijeniti sebe. A mi se jednostavno umorimo od takvog ponašanja. Postanemo nezadovoljni u društvu tih osoba. Izbjegavamo ih. Ne vidimo više svrhu toga da im opraštamo pa njihov oprost više ni ne prihvaćamo.

Samo se udaljimo od nje. No, iako smo se udaljili, opet nešto u nama, neki dio nas, nije radostan. Možda to ni ne osjetimo, ali naša duša pati. Nije naučena biti sebična, a mi ju uporno želimo učiniti takvom. Kada je Petar pitao Isusa ‘treba li oprostiti svome bratu do sedam puta ako se ogriješi o njega’, Isus mu je odgovorio: Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam (Mt 18, 21). Je li nama, kao i Petru, teško opraštati?

Kojim osobama sudimo, kakve osobe osuđujemo i kome ne želimo oprostiti?

U Lukinom evanđelju čitamo: Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se  (Lk 6, 37). Kojim osobama mi sudimo, kakve osobe osuđujemo i kome ne želimo oprostiti? Zastanimo malo nad ovim pitanjem – barem jednu minutu. Zastanimo i razmislimo koga smo u svojoj glavi toliko osudili, da i sam osjeti ‘nevidljive okove’ koje smo mu stavili loše misleći o njemu. Zašto mislimo da svaka osoba mora biti savršena da bi bila prihvaćena? Zašto nemamo snage oprostiti nekome njegove ‘životne’ greške?

To su ipak njegove greške, zbog kojih će odgovarati pred Gospodinom – ne mora se nama pravdati i ispovijedati! Ta tko smo mi? Isus je oprostio prostitutki koja je postala prva glasnica Isusova uskrsnuća. Ima li veće milosti od toga? Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubav (Lk 7:47). Pokazujemo li mi ljubav? Trudimo li se barem?

Nema veće ljubavi od Njegove apsolutne ljubavi

Imajte na umu da postoje ljudi, koji nisu vjernici, ali su ‘veći’ ljudi od onih koji se nazivaju vjernicima; postoje i nevjernici, koji se u jednom trenutku preobrate i također postaju ‘veći’ vjernici, ako ne i sveci. Ne zato jer su bolji ljudi ili zato jer se više mole ili daju veću desetinu, već zato jer su upoznali Božju ljubav I znaju ju cijeniti. To je milost koju im je Gospodin udijelio oprostivši im njihove grijehe. Nema veće ljubavi od Njegove apsolutne ljubavi. Kada to spoznamo, kada zamolimo Gospodina da prvo oprosti nama i kada naše kameno srce zamijenimo srcem od mesa, nećemo morati slušati kako nam se drugi ispričavaju jer im nećemo ni zamjeriti.

Imat ćemo dovoljno ljubavi da zavist ne prevlada, da ljubomora ne razori srce, da oholost ne ispuni našu dušu… Gospodin će nam biti ‘kompas’. On će biti naš svjetionik, kada se nađemo usred mora, utapajući se u vlastitim neuspjesima i grijesima, i pritom ne videći obalu spasa.

Da, Gospodin će sve to učiniti za nas. Pitanje je samo, što ćemo i koliko ćemo mi učiniti za Njega?