BEZGREŠNO SRCE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

‘Moje Bezgrešno Srce bit će tvoj zaklon i put koji će te voditi Bogu’ Povjerimo svoj život, svoju dušu, tijelo, misli, riječi, sve što imamo i jesmo Marijinoj zaštiti

Foto: Pixabay

Blagdan Bezgrešnog Srca Marijina slavi se dan nakon blagdana Presvetog Srca Isusova. Srce Marijino spominje se u Svetom pismu na više mjesta, neposredno ili posredno, na primjer u trenutku kada je starac Šimun prorokovao, da će ‘Marijino Srce probosti mač velike boli i da će mnogo patiti’.

„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2, 19)

Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem, evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2,19). Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaknulo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost.

Nešto kasnije, u 17. stoljeću, sv. Ivan Eudes (+1680.) posebno se isticao u štovanju i širenju ove pobožnosti zajedno sa svojom subraćom. On je, sa svojom subraćom, Bezgrješno Srce Marijino slavio već 1648. godine, a plodovi su bili toliki da se nakon nekog vremena štovanje proširilo ne samo po Francuskoj, već i po cijeloj Europi.

Službena odobrenje za slavljenje ovog blagdana zaživjelo je odlukom pape Pia VII. početkom 19. stoljeća

Upravo pred teška vremena, koja su se nalazila ne samo pred Europom, već i pred cijelim svijetom, Djevica je Marija preko dječice pozvala vjernike da časte Njezino Bezgrješno Srce i to moleći krunicu svaki dan te obavljajući pobožnost prvih pet subota u mjesecu, prisustvujući sv. Misi, primajući sv. Pričest i četvrt sata razmatrajući jedno od otajstava krunice.

U drugom dijelu fatimske tajne, Djevica Marija poziva svijet na posvetu i ustanovljenje pobožnosti Bezgrješnom Srcu, kao zaštiti i oružju protiv zla, kao zadovoljštinu za uvrede koje se nanose Njezinom i Isusovom Srcu i kao moćno sredstvo za spasenje duša. Na kraju, Blažena Djevica Marija dodaje: „Napokon moje Bezgrješno Srce će pobijediti“.

Nakon ovakvog ohrabrenja, Crkva sa svojim vjernicima mogla je jedino i apsolutno prepustiti se vodstvu i zaštiti svete Majke Spasitelja svijeta.

„Papa Pio XII. u jeku Drugog svjetskog rata, 8. prosinca 1942. godine, posvetio je čitavu Crkvu i čitav svijet Srcu Marijinu”

Ovo ohrabrenje najbolje je vidljivo na primjeru pape Pia XII. koji je jednim svojim nadahnutim potezom ovu pobožnost doveo do vrhunca. Naime, Petrov nasljednik u jeku Drugog svjetskog rata, 8. prosinca 1942. godine, posvetio je čitavu Crkvu i čitav svijet Srcu Marijinu.

Tim svojim aktom, papa Pio XII. nije mislio samo na Crkvu i ljude onog vremena koji su proživljavali strahote rata. Taj zaziv Bezgrješnom Srcu Marijinu vrijedi i danas i vrijediti će dokad je svijeta.

„Njezino čisto Srce oduvijek je tu za nas, a kako i ne bi bilo kada ono pripada Majci, koja je ispod svog srca nosila srce jedinoga Boga, Spasitelja svijeta”

Povjeriti stoga svoj život, svoju dušu, tijelo, misli, riječi sve što imamo i jesmo Njezinoj zaštiti, najlogičnija je odluka svakog vjernika. Pa kako i ne bi bila kada je vatra Njezina Srca najsrodnija vatri Srca Isusova; ona mu je najbliža jer ga je 9 mjeseci nosila, rodila i odgojila na ovom svijetu. A majka najbolje zna svoje dijete, ona jedina zna kako doprijeti do njega u svakom trenutku, zna mu pristupiti, pa i čitati misli. Kako li tek onda Djevica Marija poznaje svog Sina, i možemo li uopće zamisliti stoga koliko je snažan Njezin zagovor kod Njega?

„Isuse, ako me ne ozdraviš, reći ću te majci!”

Postoji jedna anegdota koja kaže kako je neki bolesnik vapio da ga Isus ozdravi. Čovjek je bio invalid, nepokretan, no u njemu je tinjala žarka želja da prohoda. Kada ga je medicina otpisala, u njemu je ostalo nešto nade, te se odlučio okrenuti Bogu. Tako je jednom prilikom otišao na neko hodočašće i dok je išao do odredišta, vozeći se u svojim kolicima, molio je Isusa da ga ozdravi.

Kako nije dobivao odgovora, više iz prkosa nego li iz razočaranosti, počeo je glasno zazivati Isusovo ime. Vapio je: „Isuse, ozdravi me, molim Te!”, te je zaziv ponavljao nekolika puta. Već pomalo ljut, ali i dalje ne gubeći nadu, domišljati se čovjek dosjetio te je odlučio ovaj put smireno pristupiti Isusu, no ne kao Bogu, već kao dijete djetetu: „Isuse, ako me ne ozdraviš, reći ću te majci!” – izgovorio je i čudom ustao, kao da nikada nije bio nepokretan. Isus ga je ozdravio.

„On, Bog, ostaje uvijek dijete koje je rodila jedna žena – Djevica Marija”

Ova simpatična zgoda govori da i nemoguće postaje moguće, ako ne posustajemo u vjeri, ali i zorno nam opisuje odnos između djeteta i majke, Isusa i Marije. On, Bog, ostaje uvijek dijete koje je rodila jedna žena, Djevica Marija. Ona ga je pratila kroz život, pa čak i dočekala trenutak ovozemaljske smrti svoga djeteta. Mač koji je probo Isusovo Srce, probo je i Marijino Srce, i taj mač boli u njihovim je srcima dokle god se mi, braća i djeca koja žive na ovom svijetu, ne popravimo.