Znala sam da je ta prisutnost bila Bog Otac koji me promatra baš u tom trenutku Ostavljena, bez prijatelja, obitelji, droge, novca... Počela je vikati, a potom, nekoliko minuta nakon odjednom osjetila Božju prisutnost.

Foto: Screenshot

„Ozzie će se vratiti po mene“, zaplakala sam. „Dala sam mu svoju nevinost. Dala sam mu svoju trijeznost. Ušla sam u ovaj život zbog njega.“ Vrijeme je prolazio… još je više vremena prolazilo… ali Ozzie nije dolazio. Nisam mogla vjerovati kako mu je srce odmah postalo hladno. Prošlo je sat i pol dok sam sjedila na pločniku, prožeta strašnim strahovima: „Vjerojatno je već u Sacramentu… Je li ga uopće briga?… Hoću li se pretvoriti u nekoga tko prosi novac na ulici?“ Počela sam vikati. Prsa su mi se napuhala, prekidajući moj dah u nekontroliranoj erupciji boli koja je trajala nekoliko minuta, ali osjećala sam se kao da traje satima.

Ne znam kako sam to osjetila, ali znala sam da je ta prisutnost bila Bog Otac koji me promatra baš u tom trenutku

Iznenada i sigurno, osjetila sam snažnu prisutnost na nebesima koja me gleda odozgo. Moji su se jecaji utišali i podigla sam pogled. Nebo je bilo snažno plavo s valovitim oblacima. Ne znam kako sam to osjetila, ali znala sam da je ta prisutnost bila Bog Otac koji me promatra baš u tom trenutku. Odmah sam se vratila vjeri koju sam imala kao dijete.

…znam da Ti postojiš i znam da me slušaš

Gledajući u oblake, rekla sam: „Ti si sve što u ovom trenutku imam u životu. Dotakla sam dno. Nemam ništa: ni prijatelje, ni novac, ni drogu, ni obitelj. Uništila sam svoj život. Ne znam kako sam si dopustila da dođem do ove točke, ali znam da Ti postojiš i znam da me slušaš.“ Tada me nešto u meni, u trenutku milosti, natjeralo da Ga želim slaviti. Glasno sam uzviknula: „Želim Ti zahvaliti na svim brojnim blagoslovima koje si mi dao u životu. Dao si mi lijepo djetinjstvo, divnu obitelj i želim Ti zahvaliti na svemu tome, ali sada sam si uništila život. Sve sam uništila.“

Privukla sam koljena do čela, zgrabivši svoje noga i jecajući bolnim žaljenjem. Dvije minute kasnije osjetila sam da netko kleči točno iza mene i grli me. Podigla sam pogled pun suza i ugledala lijepu plavokosu ženu, mojih godina, dvadeset i tri, koja mi je uputila prelijep, širok osmijeh. Na pločici na njezinoj smeđoj radnoj uniformi pisalo je: „Bonnie.“

Zaprimala sam narudžbu kad mi je Gospodin progovorio u srcu i rekao mi: „Spusti svoj blokić, pogledaj kroz prozor i reci onoj mladoj dami koja sjedi na rubu pločnika da, čak i ako bi je majka ili otac napustili, ja je nikada napustiti i zaboraviti neću. Bit ću s njom do kraja vremena.“

Gledajući u mene s velikom nježnošću, rekla je: „Isus te voli.“ Zbunjeno sam je pogledala:
„Što si rekla?“
„Isus te voli. Ja sam konobarica u onom restoranu“, rekla je, pokazujući na zgradu na uglu. Zaprimala sam narudžbu kad mi je Gospodin progovorio u srcu i rekao mi: „Spusti svoj blokić, pogledaj kroz prozor i reci onoj mladoj dami koja sjedi na rubu pločnika da, čak i ako bi je majka ili otac napustili, ja je nikada napustiti i zaboraviti neću. Bit ću s njom do kraja vremena.“

Osjećala sam strahopoštovanje. Autor ovih riječi me znao i On mi je odmah uslišio molitvu prije nego sam završila razgovor s Njim. Tada je Bonnie i dalje se osmjehujući, rekla: „Odvest ću te u restoran. Moja je smjena uskoro gotova, pa ću te nahraniti i odvesti kući, ma gdje živjela.“ Lice joj je bilo toplo i gostoljubivo, a ljubav u njezinu glasu… bila je stvarna. To je bio Bog. Nije me doživljavala kao bezvrijedno ljudsko biće na ulici. U njezinim očima i srcu vidjela sam da sam dostojanstvena i vrijedna. Slatka, uljudna i lijepo odgojena, učinila je da izgleda kao da me tako lako čupa s ulice – kao da to nije zapravo ništa – i da joj briga o
meni uopće nije teret. Dodajući mi jelovnik za ručak kad smo ušle unutra, rekla je: „Drago mi je što sam te upoznala jer postoji čovjek koji luta tim parkiralištem i odvodi mlade djevojke u prostituciju, a ja te samo želim zaštititi.“ Pokazala je na jelovnik. „Možeš naručiti što god želiš.“

Nisam mogla ne primijetiti da se Bonnie kao osoba činila vrlo cjelovitom. Imala je posao i izgledala odgovorno. Dok sam se divila njezinu osmijehu, sreći i milosrđu koje je pokazivala, prošla mi je misao: „To je ono što sam ja trebala biti.“ Bonnie mi je poslužila obrok u tri slijeda, a ja sam se, trudeći se da izgledam normalno i sabrano – nikoga ne zavaravajući – osjećala ispunjeno i zahvalnošću i stidom. Nikad nisam voljela tražiti ništa, a Bonnieni kolege koji su je vidjeli kako s ulice spašava djevojčicu natečenih očiju, nisu mogli izdržati, a da me ne pogledaju znatiželjno nekoliko puta. Pa ipak, sama Bonniena prisutnost me umirila.

„Odvest ću te tamo gdje je dom“ izjavila je. „Ideš kući.“ Nije mi dala izbora

Kad me odvela do svog automobila, zaustavila sam se ukopana na mjestu. „Ovo je isti automobil koji sam ja nekad imala“, zamuckivala sam. Bio je to isti model, godina i boja kao onaj koji sam izgubila. Ušle smo unutra i vidjela sam da je odlučna. „Odvest ću te tamo gdje je dom“ izjavila je. „Ideš kući.“ Nije mi dala izbora. Vozile smo se petnaest minuta do Petalume, a kad sam izašla iz automobila i zahvalila joj, rekla mi je da je kršćanka i kći pastora. Zagrlile smo se, a ona se odvezla prijateljski mi mahnuvši.

Tata je otvorio vrata i vidio mene, hodajućeg mrtvaca: stošezdeset i pet centimetara, krhkih četrdeset i jedan kilogram, s malo kose i istrošenom odjećom, iscrpljenu ovakvim životom. Oči moga oca ispunile su se dubokom tugom

Ostala sam stajati na rubu pločnika ispred očeve kuće. Šest metara koji su vodili do njegovog praga bili su strm, opasan uspon koji je vodio do ruba oštre litice. Stajanje na ulazu u njegov dom bilo je poput pripreme za skok s provalije, a da ne znam što se nalazi dolje. Dok su mi prsti pokucali na tatina vrata, moje je tijelo osjetilo strah od pada jer je moja sudbina odzvanjala u mome kucanju.
Tata je otvorio vrata i vidio mene, hodajućeg mrtvaca: stošezdeset i pet centimetara, krhkih četrdeset i jedan kilogram, s malo kose i istrošenom odjećom, iscrpljenu ovakvim životom. Oči moga oca ispunile su se dubokom tugom. Bacila sam mu se pod noge i jecajući ga molila da mi oprosti. Budući da nije mogao zadržati suze, podigao me sa zemlje i odveo u svoju spavaću sobu. Nije ga bilo briga za sramotu koju sam donijela obitelji ili što sam ga napustila. U tom mu je trenutku bilo stalo samo do mene. S glavom na njegovu koljenu dok je sjedio na rubu kreveta, zajedno smo plakali. Jedini put kad sam ga vidjela da plače bilo je kad je mama otišla.

Njegove sam suze osjećala kao kišu milosti koja pada na moju isušenu dušu. Ostali smo tako dobrih, dugih sat vremena, oboje jecajući dok me milovao po kosi i govorio mi puno puta da me voli i da će sve biti u redu.

Nastavak pročitajte u novoj knjizi „Preobražena”, autorica Christine Watkins i Patricie Sandoval. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u izdanju izdavačke kuće Kyrios možete kupiti ovdje.