Foto: Shutterstock

Bila sam napustila Njegov zagrljaj. Zagrljaj Njegovih milosti, koje su mi u tom trenu bile potrebne više nego čaša vode.

Život me udarao od djetinjstva.

Siromaštvo.

Smrt starijeg brata, za koju sam krivila sebe, tek 12-godišnju djevojčicu.

Majka i tata u velikoj tuzi i svatko u svojoj boli, zatvorili smo se u svoj svijet.

Svijet iz kojeg viri velika bol i tuga, ali slamka spasa su bile nedjelje kad smo išli na Svetu Misu.

U toj boli odlučujem počiniti samoubojstvo.

Zadnje pismo napisano.

Sjedim kraj jedne crkve, usavršavam plan, razgovaram sa svojim mislima, kako me nitko ne voli, kako svima samo nanosim bol, kako na svijetu nema nikog tko bi me volio…

Isus prvi put čini čudo i kaže mi JA SAM TU ZA TEBE UVIJEK, dođi k meni kad god poželiš.

Tada nisam razumjela taj poziv. Pobjegla sam.

Tada sam prvi put, kao 13-godišnja djevojčica sama molila, u strahu, pokrivena jorganom preko glave.

Da, i 13-godišnjaci planiraju samoubojstvo. To nije laž, već stvarnost.

Dođeš u te neke fiks-ideje, misli kako te nitko ne voli, da svima samo smetaš, da svi rade protiv tebe.

Zato imamo, Tebe, Isuse, ali smo neuki i ne znamo ti doći.

Nove borbe

Život me nastavlja udarati… Operacija štitnjače u 18. godini sa sumnjom na tumor.

Roditelji u šoku.

Meni fiks-ideja: „Stiže spas, umirem napokon“.

Ne. Isus ima drugi plan.

Na Badnju večer u bolnicu šalje svećenika. Nitko ga ne prima osim mene. Molim za svetu pričest.

Svijetla točka moga života toga trena.

Medicinska sestra koja je vidjela moju tugu na tu Badnju večer, pozvala me u sobu za sestre da gledamo Ponoćku na televiziji.

Badnja večer, a ja odvojena od obitelji. Prvi put vidjela sam zbilju života, smrt izbliza.

Svako malo nekoga su odnijeli iz sobe pokrita bijelom plahtom.

Zbilja života me natjerala da razmišljam kako je živjeti ipak dar.

I nastavljam nekako uz pomoć bake umiriti te nemirne godine u molitvi.

U potrazi za smislom

Bolest u 20. godini udara opet, tada zaozbiljno – tumor limfnih čvorova. Kušnja je bila ta preteška bolest iz koje nisam vidjela izlaza.

Djevojka živahna s dugom kosom pretvara se u blijedu hodajuću nakazu, osobu koja povraća sve što pojede, osobu bez kose, bez interesa za život, bez molitve, ali s 1000 pitanja.

„Kako dalje? Zašto?“

Život udara, ja u potrazi za smislom života u svoj toj neizvjesnosti s velikom pažnjom slušam Svetu Misu. Već odavno puna misli kako me nitko ne voli, nailazim na riječi: „Nisam dostojna da uniđeš pod krov moj“. U tolikoj patnji, u borbi za vlastiti život, u borbi s tumorom, s osjećajem da me nitko ne voli, napuštam jedinu slamku spasa, napuštam Crkvu. Mislila sam da me ni Isus ne voli.

Počinjem rjeđe moliti, ne idem u crkvu.

Puno sam gledala televiziju i maštala o nekom izmišljenom životu.

Roditelji se trude pomoći, zovu me u crkvu, ali uzalud.

Zaista, nitko me nije htio kao djevojku s tumorom, svi pobjegoše od mene i prije nego su me upoznali za pravo, jer sa mnom, djevojkom s tumorom nema budućnosti.

Povremeno bih zavapila Bogu i to je bilo sve, još je i to bilo više kao prijetnja, nego molitva, zašto me ne voli, zašto me udara, zašto mi ne da živjeti?

Sretna priča. Nazire se svjetlo

Na ljetovanju upoznajem budućeg muža dovoljno ludog i hrabrog da se suoči s neizvjesnošću budućnosti.

Planiramo vjenčanje i kao stiže prva bebica, no gubim trudnoću, plod umire.

Djetešce kojeg sam bila tako željna umire u meni.

Propadam s njim i opet pitam, zašto, Bože, zašto ja?

Nakon spontanog pobačaja, ja u mukama. Živim s grižnjom savjesti. A na ispovjedi nikako izreći svoje sumnje.

Pripreme za brak idu dalje. Crkveno vjenčanje. Iako sam bila mlaka u vjeri kao i budući muž.

Nakon godinu dana braka, dolazi nam prvo živorođeno dijete. Malo izgubljeni, mlaki u vjeri, krstimo dijete i nastavljamo mlako živjeti kršćanski.

Nastupa kriza, ispraznost u meni. Nešto mi fali, prazna sam.
Znam što fali. ŽIVI BOG.

Nekako shvatim da oko mene nema nikog tko bi moju djecu naučio moliti.

Ne znam ni ja više, zaboravila sam.

Kriza se produbljuje. Počela sam sina učiti moliti Anđele čuvaru mili. A sama nisam znala ništa i cijelu noć bih molila jednu te istu molitvu, Oče naš, i tako sam se polako počela mijenjati.

Uspinjem se. Počeli smo povremeno odlaziti na Svetu Misu.

Novo rođenje

Stiže Badnji dan. Prije polnoćke idem po svećenika za blagoslov doma.

Svojom provokacijom na putu, u meni je otvorio ‘kutiju boli’. Otvorila sam dušu i tada je počeo moj put s Isusom. Povratak u Očev zagrljaj. Ali mogla sam prešutjeti i biti ljuta na svećenika što dira moje rane. Ali nisam. Prihvatila sam poziv dragog Boga.

To je bio moj Božić.

Novo rođenje.

Sada dijelimo ljubav, patnju, molitvu.

Ovo je priča sa sretnim koncem.

Hvala na svećeniku, na svim SVEĆENICIMA, jer toliki su pridonijeli mojoj promjeni. Na ispovijedima, očekujući prijekor, nailazila sam na praštanje i Milosrđe. Puno Božje Milosti. Bog jest živ.

Danas taj svećenik koji je otvorio moju ‘škrinjicu boli’ i dalje drži Svetu Misu tamo gdje smo se sreli te Badnje večeri, a ja sam u toj crkvi čistačica, čitačica i sakristanka.

Divan je naš Bog.

Živ i danas.

Lijep pozdrav

Podaci poznati uredništvu.

Book.hr