Foto: Shutterstock

Te su Isusove riječi upućene samo onima koji su voljni slušati i poslušati. Te riječi predstavljaju ono najbolje što Isus ima za one koje posebno ljubi

Isus u Govoru na gori, među ostalim, kaže: A vama koji me slušate kažem: Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju!... Te su Isusove riječi upućene samo onima koji su voljni slušati i poslušati. Te riječi predstavljaju ono najbolje što Isus ima za one koje posebno ljubi. Iz evanđelja znamo da On posebno ljubi one koji drže (slušaju i izvršuju) Njegovu riječ. To su oni koji mu vjeruju i koji Njegove riječi ne proglašavaju nevažećima, posebno ne one riječi koje Isus započinje sa: Zaista, zaista, kažem vam...

Danas ima previše kršćana koji smatraju da uopće nisu grješni. Ivan apostol kaže da svi takvi lažu, a lašci neće ući u Kraljevstvo Božje! Mnogima je danas mjerilo za grijeh etika i moral, a ne Riječ Božja

Oproštenje i opraštanje – četiri osnovna uvjeta

Svatko od nas želi biti spašen, želi izbjeći pakao i vječnost provesti u raju. No, znamo da je bitan element spasenja oproštenje naših grijeha. Biblija navodi četiri osnovna uvjeta za oproštenje grijeha. Ako ne zadovoljimo jedan od njih, ne možemo se nadati oproštenju.

Priznati grijeh. Bog nam zaista može oprostiti samo one grijehe koje smo spremni priznati takvima. Danas ima previše kršćana koji smatraju da uopće nisu grješni. Ivan apostol kaže da svi takvi lažu, a lašci neće ući u Kraljevstvo Božje! Mnogima je danas mjerilo za grijeh etika i moral, a ne Riječ Božja.

Moral i etika su davno ukinuli tu prvu i najveću zapovijed. Ona, zapravo, parafrazirano glasi ovako: razmišljaj o Bogu i Njegovoj riječi u svakoj slobodnoj prilici, sve što radiš povezuj s Bogom i s Njegovom riječju, neka ti susret u molitvi s Bogom bude najveća radost

Prva i najveća zapovijed glasi da Boga trebamo ljubiti svim srcem, svom dušom, svom snagom i svom pameti svojom, a bližnjega onako kako nas je sâm Krist ljubio. Dovoljno je da se tu preispitamo i ne trebamo ići dalje. Moral i etika su davno ukinuli tu prvu i najveću zapovijed. Ona, zapravo, parafrazirano glasi ovako: razmišljaj o Bogu i Njegovoj riječi u svakoj slobodnoj prilici, sve što radiš povezuj s Bogom i s Njegovom riječju, neka ti susret u molitvi s Bogom bude najveća radost, gledaj da Ga što bolje upoznaš kako bi Ga više ljubio i imao više pouzdanja u Njegovu riječ, ljubi svoga bližnjega želeći mu sve ono što mu sâm Krist želi, imaj vremena saslušati ga, pomoći mu, učini sve što je u tvojoj moći da sudjeluješ u širenju evanđelja. Ne ljubi svojeg posla, svoje hobije, novac, bogatstvo, slavu, ili bilo što drugo što je na ovome svijetu, više od Boga jer sigurno nećeš ući u Njegovo kraljevstvo. Za nas se to čini prevelikim da bismo poslušali. Isus je umro i za taj naš grijeh, koliko god on bio velik, no samo ako priznamo da griješimo. On nam zasigurno želi i može oprostiti apsolutno svaki grijeh, ali samo ako ga priznamo. Ako poput Adama tražimo raznorazne isprike i opravdanja, sjetimo se Pavlovih riječi iz poslanice Hebrejima: Još se, naime, u borbi protiv grijeha niste oduprli do krvi, i zaboravili ste opomenu, premda je takva koja vam se upućuje kao sinovima... (v. Heb 12,4). Pozivam vas da vam od danas to bude mjerilo za grijeh. Pa, ako se nismo svim snagama oduprli, priznajmo i zatražimo oproštenje. Nevjerojatna je ludost i glupost (oholost) ostati bez oproštenja zbog nepriznanja!

Kajanje je proces koji traje dokle god se odbojnost prema grijehu ne dogodi u našem srcu. Najčešće je to dugotrajan proces

Pokajati se. Neka nam zaista bude žao što smo sagriješili, ali ne samo zato što nam je grijeh učinio štetu nego zato što smo uvrijedili Boga i pogazili svoje božansko dostojanstvo koje kao djeca Božja trebamo nositi. Zamislimo da dvije različite ženske osobe sagriješe tako da stupe u predbračne odnose koje Riječ Božja smatra grijehom, a koje je svijet odavno proglasio normalnim. Obje osobe mogu priznati taj grijeh jer ih i Crkva tako uči. No, pretpostavimo da su obje bile veoma mlade, srednjoškolke. Jedna je od njih zatrudnjela i ona sada ima problema svih vrsta. I zasigurno joj je žao što je sagriješila. Druga je djevojka, pak, imala odnos s njoj veoma privlačnim muškarcem i u tom je odnosu tjelesno i emotivno jako uživala. Vrlo je upitno koliko će toj drugoj osobi biti žao što je sagriješila. No, kajanje se prvenstveno odnosi na naš odnos prema Bogu. Kajati se znači da nam je žao što smo povrijedili Boga, Crkvu, svoje roditelje, braću i sestre. Kajanje je dar Božji koji trebamo od Boga izmoliti jer nas kajanje odvaja od grijeha i daje nam snagu da se grijehu odupremo. Kajanje je proces koji traje dokle god se odbojnost prema grijehu ne dogodi u našem srcu. To se može dogoditi kao izvanredan dar u trenutku ispovijedi, no najčešće je to dugotrajan proces sučeljavanja naše savjesti s grijehom.

Zar zaista netko misli da će izmoliti oproštenje grijeha svojeg sina, svoje kćerke, prijatelja ili bilo koje druge osobe za koju moli ako u isto vrijeme u svojem srcu nosi neopraštanje?! Zato su mnoge naše molitve licemjerne i neuslišane

Popraviti stvar. Daljnji uvjet oproštenja je, koliko je to moguće i mudro, popraviti učinjenu štetu ako smo je nekome grijehom prouzročili. Ako smo ukrali, trebamo vratiti ono što smo ukrali, ako smo klevetali, trebamo tražiti oproštenje, ako smo lagali, trebamo priznati istinu… Sve su to vrlo neugodne stvari, ali su itekako potrebne kako bismo se ponizili i sljedeći put dobro razmislili hoćemo li ponovno jednako sagriješiti. Naravno da kod toga treba imati i mudrosti kako ne bismo napravili više štete nego koristi.

Oprostiti drugima. U Očenašu molimo: Oprosti nam, Oče, duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim. Isus kaže da će nam se mjeriti mjerom kojom mjerimo, te da ako mi ne oprostimo svojim dužnicima, zasigurno ni Bog neće nama oprostiti. Oprostiti trebamo samo onima za koje smatramo da su nam nanijeli bilo koju vrstu zla. Oprostiti je naša odluka kojom molimo Boga da oprosti onima koji su protiv nas sagriješili jer se mi osobno odričemo svake osude. Oprostiti je lako onima koji su sami grješni, a isto tako i onima koji mole za druge grješnike. Opraštanje je nužno za dobivanje oproštenja. Opraštanje drugima duboko je povezano s našom željom da nama bude oprošteno. Licemjerno je doći pred Boga i tražiti oproštenje za svoje grijehe, a u isto vrijeme u srcu nositi osudu i neopraštanje prema bilo kojoj drugoj osobi. Isto je tako licemjerno moliti za spasenje bilo koje drage nam osobe, ako sami ne opraštamo, jer spasenje u sebi pretpostavlja oproštenje. Pa zar zaista netko misli da će izmoliti oproštenje grijeha svojeg sina, svoje kćerke, prijatelja ili bilo koje druge osobe za koju moli ako u isto vrijeme u svojem srcu nosi neopraštanje?! Zato su mnoge naše molitve licemjerne i neuslišane.

Tada će vrijediti Njegove riječi kojima nam je kazao da će nam biti oprošteno onako kako smo sami opraštali, da će nam se mjeriti mjerom kojom smo sami mjerili…

 Posljednja prilika

U jednoj sam prilici teško sagriješio, iako mi se činilo da se to meni neće nikad dogoditi. Osjećao sam se jadno i teško mi je bilo doći pred Boga i zatražiti oproštenje jer sam znao koliko je moj grijeh povrijedio mene, Boga i koliko je mogao povrijediti sve one koji su za njega mogli doznati. No, tada sam se iznenada našao u situaciji gdje me jedna osoba bez ikakva razloga i povoda počela vrijeđati i optuživati za nešto za što nisam bio kriv. Iznenada sam u sebi počeo osjećati duboku nutarnju radost što joj mogu oprostiti. Kad sam joj zaista oprostio, bilo mi je mnogo lakše doći pred Boga i zatražiti da i On meni oprosti. Sjetimo se radosti apostola kad su bili izbičevani zbog Krista. Kako su samo s radošću oprostili svojim i Kristovim neprijateljima jer su znali da je Krist i njima oprostio plativši na križu za ono što su mu učinili.

Dakle, ako zaista želimo postići spasenje, budimo sretni kad imamo neprijatelje kojima možemo praštati, za koje možemo moliti i kojima možemo činiti dobro, jer će, zasigurno, Vječni sudac tako učiniti nama

Svi grijesi, osim hule na Duha Svetoga, mogu se oprostiti na ovome svijetu, ali i na onom drugom, tj. u trenutku kad se pojavimo pred našim sucem Isusom. Tada će vrijediti Njegove riječi kojima nam je kazao da će nam biti oprošteno onako kako smo sami opraštali, da će nam se mjeriti mjerom kojom smo sami mjerili, te da nećemo ni biti suđeni ako sami nećemo suditi. Dakle, ako zaista želimo postići spasenje, budimo sretni kad imamo neprijatelje kojima možemo praštati, za koje možemo moliti i kojima možemo činiti dobro, jer će, zasigurno, Vječni sudac tako učiniti nama.

Što više i radosnije opraštamo, to će nam molitve biti uslišanije. Zaista je uzaludno kršćanstvo koje ne oprašta!

Drugi veliki razlog radosti opraštanja i ljubavi prema neprijateljima jest taj što kad sami opraštamo onima koji nam čine zlo i kad im činimo dobro, to nam otvara mogućnost da od Boga to isto zatražimo za bilo koga. Samo onaj tko oprašta, može u molitvi tražiti oproštenje/spasenje za druge osobe. Što više i radosnije opraštamo, to će nam molitve biti uslišanije. Zaista je uzaludno kršćanstvo koje ne oprašta!

Imaš li u ‘rezervi’ dovoljno praštanja i dobrih djela prema onima koji su ti činili zlo kako bi od Boga izmolio to isto za svoga sina ili za svoju kćer?

Jednog će dana tvoj sin ili kći možda biti daleko od Boga, ogrezli u drogi, alkoholu ili nekom krivovjerju i u velikoj opasnosti da završe u paklu. Imaš li u ‘rezervi’ dovoljno praštanja i dobrih djela prema onima koji su ti činili zlo kako bi od Boga izmolio to isto za svoga sina ili za svoju kćer? Jer, da bi bili spašeni, Bog im treba oprostiti i učiniti im dobro, tj. treba ih obdariti vjerom, utjehom i mirom. Ako pogledamo Isusove riječi kojima nas poziva da velikom radošću smatramo kad nas zbog Njega budu proganjali, vrijeđali i nanosili nam svaku vrstu zla, u svjetlu dosad rečenoga, tada shvaćamo da će nam to pružiti mogućnost da možemo praštati svojim neprijateljima. To će nam također omogućiti da ih blagoslivljamo i da im činimo dobro. Ta oni i nisu naši neprijatelji nego naši najveći prijatelji. Oni nama i onima za koje molimo širom otvaraju vrata Božjeg srca koje prašta onako kako i mi praštamo, blagoslivlja onako kako i mi blagoslivljamo, te čini dobro onima koji to nisu zaslužili, jer smo mi upravo tako činili. Zbog toga ih trebamo ljubiti!

Mjera kojom mjerimo

U molitvi za sebe i za svoje bližnje, skloni smo od Boga tražiti oproštenje, ozdravljenje, mir, zaštitu, te uspjeh bilo koje vrste. Dakle, od Boga tražimo mjeru dobroga. Koliko ćemo zaista dobiti, prvenstveno ovisi o tome kako mi sami mjerimo. Bog nam je dao obilje nečega čime možemo blagoslivljati druge, te sudjelovati u širenju Njegove radosne vijesti tamo gdje još nije prihvaćena. To može biti vrijeme provedeno s usamljenima, žalosnima, razočaranima, može biti molitva za druge, može biti materijalna i financijska pomoć pružena potrebnima, a posebno za širenje evanđelja. Ako mi od sebe dajemo samo suvišak, tada možemo očekivati da Bog adekvatno tome odgovori na naše molitve. Kako možemo očekivati da će Bog jednog dana spasiti našu dušu ili duše dragih nam osoba po našoj vlastitoj molitvi ako sami nismo ništa ulagali za spasenje drugih?! Nije li to licemjerno? Kad se nađemo u dubokoj osobnoj potrebi ili potrebi neke nam drage osobe, i stanemo pred Boga u molitvi, zapitajmo se kakvom smo mjerom do tada mjerili?

Svi smo na neki način ludi i teško da bismo se na sudu mogli opravdati, a da sa sobom ne ponesemo dobru, sabijenu mjeru praštanja i ljubavi prema neprijateljima

Koliko smo od Boga dobrih talenata primili i sebično ih zadržali za sebe, a sada očekujemo da nam Bog dadne neizmjerno više? Onoliko koliko dajemo od sebe radi Boga, toliko za nas vrijedi ono što nama osobno Bog daje. Ipak, najveće licemjerje čine oni koji, kad su u potrebi, počnu obećavati što će sve dati za Boga, za Crkvu, za sirotinju i za evangelizaciju, ako im Bog usliši molbu. To bi značilo da trguju s Bogom kojemu će platiti ono što im je učinio. Isto tako, mnogi misle kako mogu kupiti nekoga tko moli da im izmoli neku milost. Bog će u tom slučaju, na vječnom sudu računati po vašoj matematici. Bit ćete prokleti i vi i ono s čime ste Ga pokušali platiti. Radije sve prihvaćajmo kao potpuno nezasluženu milost i nastojmo izvršiti svoj dio u držanju Božje riječi!

Svi smo na neki način ludi i teško da bismo se na sudu mogli opravdati, a da sa sobom ne ponesemo dobru, sabijenu mjeru praštanja i ljubavi prema neprijateljima. Većinu svog života provodimo kao neprijatelji Božji, a da toga uopće nismo svjesni. Zato, ljubimo svoje neprijatelje, praštajmo im i činimo im dobro, pa će se i Bog tako odnositi prema nama i prema onima za koje Ga molimo! Konačno, lakše ćemo se spasiti po ljubavi prema neprijateljima nego po bilo kojem drugom djelu!

Josip Lončar; Book.hr