Foto:Pixabay

Zadnjih su se dana mediji raspisali o dvojici svećenika koji su upozorili na činjenice koje neki ne žele vidjeti, ili jednostavno – ne vide. Don Damirovo predavanje o pornografiji i izjava mons. Jezerinca o tome da se od tijela nerođene djece rade najskuplji parfemi, toliko su zaintrigirali hrvatsku medijsku scenu da su im neki posvetili mjesto na naslovnici, a svojim istupima otvorili su (još jednu u nizu) raspravu pojavama u Katoličkoj Crkvi i neizostavno pitanje – tko bi ju trebao financirati, jer, kako pišu neki mediji, „s oltara šire neumjesne zaključke u ime ideologije koju zagovaraju“.

Biti konzervativan znači konzervirati (čuvati) Istinu

Pornografija i abortus danas se smatraju nečim sasvim normalnim i prihvatljivim. Pod krinkom užitka i slobode negativne strane bivaju zanemarene, a oni koji se usude reći nešto protiv toga, proglašavaju se „glupima“ i konzervativnima jer ipak živimo u „modernom vremenu“ s nekim novim pravilima i slobodama. Jednom je prilikom upravo don Damir Stojić, rekao da biti konzervativan znači konzervirati (čuvati) Istinu. I to je ono što radi Katolička Crkva i što neki nikada neće moći prihvatiti, samo zato što bi to iziskivalo promjenu – ponajprije srca, na što nismo svi spremni.

Kada se otvore neke rasprave koje se vezuju za Crkvu, kao što je slučaj don Damira Stojića i mons. Jezerinca o kojem se piše zadnjih dana, kao neizostavan dio navode se zločini koje su počinili neki crkveni dužnosnici, a ponajprije se tu misli na pedofiliju. To su stvari koje zaslužuju osudu i svatko tko je počinio taj grijeh, zločin, treba odgovarati za njega – bio laik ili klerik. Istina je da je veća sablazan ako to učini klerik. Isus je na to davno upozorio: „Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je nego da sablazni jednoga od ovih malenih“ (Lk 17, 1-2). No, Crkva nikada nije bila, niti će biti savršena. Upravo zato što ju čine nesavršeni ljudi. A do danas je opstala (unatoč lošim stvarima koje su se događale) zato što je bila spremna priznati grijeh i tražiti oprost. Mnogi često za primjer navode sv. Ivana Pavla II. koji je tražio oprost za sva zlodjela učinjena u ime vjere (križarski ratovi, inkvizicija, nasilno pokrštavanje). Zbog toga su ga još više voljeli i poštovali.

Zašto je Crkva nekima „trn u oku“ i „kamen spoticanja“

Onima koji dižu glas protiv Crkve, odnosno morala koji ona naučava, jedna je stvar zajednička – nisu shvatili da je Crkvi (Bogu) stalo do dobrobiti čovjeka i njegove duše koja je vječna. Svatko, tko je osjetio Božju ljubav, koga je Bog oslobodio od bilo koje ovisnosti, može posvjedočiti tu istinu. Nije užitak grijeh i nije zabranjen, ali zabranjeno je radi njega druge iskorištavati. Bog nas čuva od rana, a mi se, ignorirajući njegove zapovijedi, sami ranjavamo i iz tih rana promatramo i Njega i život. Prije nekoliko godina papa Franjo je rekao da „tko je on da sudi homoseksualnim osobama“. Neki su tu izjavu doživjeli kao nešto revolucionarno i suprotno dotadašnjem nauku Crkve. No zanimljivo je uočiti da Papa nije rekao ništa novo – Isus nikada nije osuđivao čovjeka, nego grijeh! Papa time nije osporio nauk i postavio novi. Dokle god Crkva bude nastojala živjeti autentično, prema Evanđelju Isusa Krista, bit će „trn u oku“ i „kamen spoticanja“ svima koji se ne žele susresti s Istinom i pogledati joj u oči.

Ostalo je još jedno neodgovoreno pitanje, a koje se često postavlja: Tko bi trebao financirati Crkvu? Jedan je gospodin komentirao: „Kratko i jasno, crkvu trebaju financirati vjernici i gotovo.“ U Hrvatskoj je gotovo 90% deklariranih katolika. Nije li ovo pitanje kontradiktorno? Otvorimo oči, dok još ima vremena.

„O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,14)

Gabriela Jurković; Book.hr