Foto: Shutterstock

Iz Verbumove knjige „Živjeti slobodu snagom vjere“.

Mehaničko izvršavanje dužnosti

Epikeja je krjepost povezana s razboritošću koja znači „tumačiti zakon duhom zakonodavca”, a ne kao „mrtvo slovo na papiru”.  Riječ je o logičkom izvodu spomenutog načela svetog Petra, prvoga pape: treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima. „U Kristu se objavila nova volja Božja, u kojoj se ispunjaju sve prethodne; nastaviti se pokoravati starom poretku znači biti neposlušan… Poslušnost istini poslušnost je prema novini, poslušnost prema Novom zavjetu.”  To je poslušnost Duhu Svetom koji oživljuje i pomaže nam shvatiti istinski smisao zakona.

U Kristovo je vrijeme mehaničko i izvanjsko izvršavanje dužnosti postalo najvažnija stvar na svijetu, a istančanost savjesti postala je sporednom. Plaćala se „desetina od metvice i kopra i kima, a propuštalo najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost” (usp. Mt 23,23). Farizeji su cijelo vrijeme opterećivali savjest naroda (usp. Mt 23,4). Čestita Izraelca najprije je ograničavalo slovo zakona, a potom njegovi tumači.

Židovi koji su osudili Sina Božjega, na primjer, nisu ušli u upraviteljev dvor „da se ne okaljaju, već da mognu blagovati Pashu” (usp. Iv 18,28). Mogli su pomiriti svoju slijepu mržnju s pedantnim izvršavanjem propisa koje su naslijedili od svojih otaca. Slovo zakona bilo im je važnije od pravednosti. Njihova je umišljenost dokaz da solidarnost skupine, koliko god bila važna, može zamračiti pogled na vlastite nedostatke (usp. Mt 23,25).

To ne znači da su zakoni suvišni. Nakon pada oni su nam neophodna pomoć kako bismo razlikovali istinske od lažnih poticaja Duha te kako bismo svoje čine usmjerili prema dobru

Protiv takvog izvanjskog izvršavanja zapovijedi sveti se Pavao borio strašću i entuzijazmom koji su mu ispunili srce na putu u Damask. To je jasno iz njegovih poslanica. Bila je to teška borba između krutosti i širine načela, između velikodušne slobode i sitničava doslovnog tumačenja brojnih zakona, s težnjom da se naglasi neka vrsta vježbe u askezi. „Sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova” (Rim 7,6).

To ne znači da su zakoni suvišni. Nakon pada oni su nam neophodna pomoć kako bismo razlikovali istinske od lažnih poticaja Duha te kako bismo svoje čine usmjerili prema dobru. No kršćansko se djelovanje ne nadahnjuje u prvom redu suhoparnim riječima zakona, nego vatrenom ljubavlju koja žeže i oživljuje sva djela. Naposljetku, nije važno je li što strogo i nije važno koliko nas je što stajalo; važno je ono što je istinito. A ljubav i milosrđe bolje odgovaraju istini od pretjerane strogosti.

Epikeja ne umanjuje snagu zakona, upravo suprotno: onaj tko se njome koristi želi u potpunosti provoditi zakonodavčevu volju. Ponekad će osjetiti nagnuće da ne izvrši konkretan čin koji nalaže tekst zakona. U drugim prigodama možda će se osjetiti dužnim učiniti dobro djelo koje nijedan zakon ne nalaže, primjerice da odustane od nekih svojih prava ili povlastica, makar ih zakon štitio. Ne može bogataš prisvojiti sav novac siromaha i tako ga gurnuti u bijedu, čak i ako mnogobrojni članci nekog zakonika možda opravdavaju takvo ponašanje. Summum ius, suma iniuria: najveće „pravo” može dovesti do najvećih nepravdi ako se zanemare posebne okolnosti određene situacije.

Time postaje jasno da epikeja ne može vrijediti kao geslo za buntovnike, niti kao krajnje rješenje u rijetkim posebnim slučajevima. Ona spada u izvorna etička promišljanja i vrjednote kršćanskoga morala. Neki nisu skloni svakomu kršćaninu priznati pravo da odlučuje neovisno o pisanom zakonu, no to samo pokazuje da je hitno potrebno osigurati kvalitetno obrazovanje za sve. Epikeja nije iznimka, već normalna zadaća svakog punoljetnog kršćanina.

Ako smo spremni poslušati njegov glas (…) možemo postati ujedno poslušni i slobodni

Zapovijedi ne možemo shvaćati kao kruta načela koja guše naše težnje, želje i istinsko zanimanje za druge i za solidarnost. Isus je stavio stari Zakon u odnos s nutarnjim pokretima srca i potrebama bližnjega, a to je ispunjenje novoga zakona ljubavi. Naučio nas je da ne smijemo okamenjivati i umrtvljivati tradiciju, zatvarajući se u krug prošlosti. Tradicije treba uvijek iznova tumačiti prema potrebama novih okolnosti. Svaki kršćanin želi pronaći Boga u vremenu u kojem njegov naraštaj živi (usp. Dj 17,26). „U cijeloj svjetskoj povijesti samo je jedno vrijeme bitno, a to je ovo sadašnje. Tko bježi od sadašnjosti, bježi od Božjeg vremena.”

U jednoj biografiji svetog Ignacija možemo pročitati kako je jedan isusovački poglavar, ne obazirući se na okolnosti, dao doslovno izvršiti zapovijed osnivača Družbe Isusove, a ovaj ga je oštro prekorio i ponizio riječima: „Zar sam vam ja, povjerivši vam taj zadatak, kojim slučajem oduzeo duh milosrđa i razboritosti?”  Epikeja je savršenija od slijepog izvršavanja zapovijedi i u određenom smislu predstavlja „samu pravednost”.  Pušta korijenje u najskriveniji dio ljudskog srca, u kojem sam sâm s Bogom i u kojem se osjećam obveznim položiti račune njemu – i samo njemu – za sve svoje odluke. Ako epikeju ozbiljno shvatimo, tada uviđamo kolika je naša odgovornost. Također smo spokojni u uvjerenju da nikad nismo sami. Božji Duh pomaže nam da ispravno tumačimo zakone koji upravljaju našim životom. Ako smo spremni poslušati njegov glas – ne samo u svojoj nutrini, nego i preko legitimna autoriteta po kojem primamo njegove želje – možemo postati ujedno poslušni i slobodni, snažni i fleksibilni, poput velikih stabala što se njišu na vjetru tako da ih je užitak gledati, koja se ne slamaju ni za nevremena ni za oluje, jer su im korijeni duboko u zemlji.

Gornji tekst izvadak je iz Verbumove knjige „Živjeti slobodu snagom vjere“ autorice Jutte Burggraf. Više o knjizi možete saznati ovdje.