Osobni razvoj

ZAISTA ŽIVJETI MOŽEMO SAMO U SADAŠNJEM TRENUTKU // Kako nam razmišljanje o prošlosti i budućnosti krade život Jedino što je zaista stvarno je sadašnji trenutak. U njemu možemo moliti, raditi, opraštati… Ništa od toga ne možemo ni u prošlosti (jer ona više ne postoji) ni u budućnosti (jer ona još nije nastupila)…

Kako nam razmišljanje o prošlosti i budućnosti krade život

Kad te razmišljanje o godišnjem ‘ponese’ pa zaboraviš gdje si…

…sjedim za radnim stolom i mislim na svoj godišnji radujući mu se. Ja sam tip koji uvijek unaprijed planira i živi za godišnji odmor. Turistički vodič kupujem već četiri godine ranije, razmišljajući kamo i kojim autobusom da putujem. I tako, dok mislim na godišnji, padne mi na pamet: „Ah, prošli godišnji bio je tako…” Tada naviru sjećanja i već uživam u drugom odmoru, i odjednom se prisjećam događaja s praznika iz svoga djetinjstva, pa me preplavi tugaljiv osjećaj jer se tada dogodilo nešto tužno… (To je samo fiktivni primjer jer toliko tužnih sjećanja ipak nisam ponio s praznika u svome djetinjstvu.) Tada mi pada na pamet kako sljedeći vikend putujem k svojim roditeljima i kako će biti vrlo glupo jer je ondje situacija ista kao i onda na praznicima, te će opet biti onih diskusija, pa se već sada brinem zbog toga. A zatim se sjetim: „Čovječe, pa ja bih sada trebao zapravo nešto raditi”. Zatim pomislim na svoj posao i na svoga šefa: „Au, što će opet biti? Prošli je tjedan bio tako loše volje, što će biti danas…?” Prije nego što se okrenem oko sebe, zamijetim da je moja glava cijelo vrijeme puna misli.


80 posto naših misli je suvišno!

Mi cijelo vrijeme razmišljamo, a da to i ne primjećujemo. A samo mali postotak naših misli je produktivan. Ono što mi Isus govori s onim „ne brini se” zapravo je ekstremno, jer briga može biti beskonačno mnogo. Eckhart Tolle tvrdi, a ja kažem da ne moraš biti Eckhart Tolle kako bi to zaključio, da je 80 posto naših misli suvišno, i ja vjerujem da je to tako. Postoje dva osnovna segmenta stvari na koje možemo misliti. Prvi bi segment bio: „Kako je bilo prošle godine s mojim roditeljima ili kako je bilo prošli tjedan…”, dakle, sve što ima veze s prošlošću. Pomislim: „Kako je to bilo tada?” To može djelovati nostalgično: „Ma prije je sve bilo bolje”. To međutim može postati bolno: „Ah, to je bilo tako grubo, to je bilo tako zločesto”. Prisjećam se prošlosti. Mislim, mislim, mislim, mislim.

„Što sve moram napraviti sutra?”

Zatim postoji i ona druga vrsta misli. To su one misli koje se odnose na budućnost. Tako razmišljam: „Ah, što sve moram napraviti sutra?” Kakvo li će sutra biti vrijeme, hoće li i dalje biti proljetno ili će se vratiti zima? A što da radim sljedeće nedjelje, bih li trebao ili možda ne, a vjerojatno će biti tako i tako, i moja će žena sada kada dođem kući sigurno reći ovo i ono…” Problem je u tome što su ove misli stalno u opasnosti da prekriju one najneposrednije, najjednostavnije i zaista najstvarnije, a to je sadašnji trenutak. Želio bih ga označiti simbolom ruže.

Problem je u tome što smo rijetko ovdje…

To je ruža za sadašnji trenutak i u svakom trenutku postoji neka stvarnost. To je upravo ono što možeš biti sada, što možeš činiti ili jesi, jednostavno samo sada. Postoji, međutim, opasnost, i ne samo opasnost, nego i naša dilema, da mi gotovo nikada nismo tamo. Razlog za to je taj što smo cijelo vrijeme ili u budućnosti ili u prošlosti, a vrlo često, u nekoj mješavini obiju stvarnosti. A to sa sobom donosi relativno mnogo problema. I to je problem. Dakle, mišljenje me drži u prošlosti i budućnosti. Prošlost i budućnost sami po sebi nisu problem, jedini problem je što nijedno nije stvarno. Jedino što je stvarno je sadašnji trenutak.

„U prošlosti je bilo bolno, glupo, a sigurno će tako biti i drugi put”

Osobito je loše nešto što je već i znanstveno dokazano; naime, što misliš, kojih se stvari najbolje sjećaš? Najdublje urezana u naše sjećanje su upravo negativna iskustva. Bolna i traumatična iskustva. A najnormalnije što naše mišljenje čini je da će iz prošlosti istkati budućnost. Vraćajući se u prošlost, nastaje obrazac koji ti kaže: „I u budućnosti će se isto to dogoditi”. Tako iz prošlosti nastaju slike za budućnost. Ti ćeš možda reći: „U prošlosti je bilo bolno, glupo, a sigurno će tako biti i drugi put”. Tako nastaju slike. Problem je u tome što se ove slike svaki put ponovno guraju ispred sadašnje stvarnosti. Nadam se da ovo ne zvuči suviše filozofski. Idemo to malo bolje promotriti. To bi se moglo prikazati kao zgrada sačinjena od misli. Jedna takva zgrada mogla bi izgledati ovako: „Moj je šef takav i takav, jer je u prošlosti bio takav. Ili moj muž ili susjed, jer su takvi bili u prošlosti. Budući da je takav bio u prošlosti, bit će takav i u budućnosti i ja sam o njemu stvorio svoju kompletnu sliku”. Sljedeća bi slika mogla izgledati ovako: „Ovako bi stvari mogle izgledati. Prošli vikend s mojim roditeljima bio je takav i zato će sljedeći put vjerojatno biti isto.” Je li ti poznata situacija kada je čovjek opterećen razmišljanjem i nekako ima loš osjećaj, a kada dođe do te situacije, to uopće ne izgleda loše? Je li ti to poznato? (…)

Ulomak iz knjige „Čuti Božji glas u sadašnjem trenutku” autora Johannesa Hartla. (Knjigu možete naručiti ovdje).

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh