Foto: Pixabay

Ukoliko želimo biti slobodni i želimo progledati, važno je zagledati se u svoju nutrinu, stati u istini i odvažno odgovoriti sebi na pitanje: kakav sam ja to čovjek? Pred tim (is)korakom zaustavlja nas prirodni otpor našega ponosa kojemu se može pridružiti i smrtni, egzistencijalni strah. To je umiranje – vidjeti sebe potpuno u naličju onoga što zovemo običnim jezikom: prevrtljivost, licemjerje, često duboko skriveno u nama i spremno za skok čim se pojavi prva moguća prilika.

„Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, varajući sami sebe. Jer ako tko sluša riječ, a ne vrši je, on je kao čovjek koji gleda naravno svoje lice u ogledalu. On se je ogledao pa otišao i odmah je zaboravio kakav je“ (Jak 1,22-24).

Otpor izrasta iz volje i potrebe da se zadrži status quo. No, kada već shvatiš da je neophodno da pogledaš u svoju savjest i vidiš istinu – znaš da je to zadnji trenutak da promijeniš nešto u svome životu. Taj isti otpor osjećali su vjerojatno i mistici kada su pokušavali ući u svoju nutrinu, ali Gospodin ih nije pustio samo gledati, nego je u njima učinio potpunu preobrazbu.

U židovskoj mistici, među onima koji su nasljedovali put i djelo Merkave, nalazi se izuzetno djelo pod naslovom Veliki Hekhalot, koje govori o putovanju duše kroz sedam razina neba kako bi stigla do najvišeg prijestolja! Mistik se spremao postići ovaj podvig kroz četrdeset dana, prihvaćajući Ilijin „stav“, skrivanja glave među koljenima, recitirao je molitve, pjesme i himne. U njegovoj duši prostirao se širok put koji vodi kroz anđeoska vrata koja su nadomak Božjem prijestolju! Anđeli su se uporno borili s dušom mistika, braneći mu ulazak u Nebesku Slavu. Asketa se onda služio „propusnicama“: molitvama i tajnim zapisima. Kad su anđeli i demoni to vidjeli, bili su prisiljeni propustiti tog smionog čovjeka.

On, putujući sve dublje unutar samoga sebe, stupajući na sljedeću, višu razinu neba, otkrivao je u sebi sve očajniju sliku straha, otpora, ljutnje, ravnodušnosti, iskušenja, laži…

Isti taj motiv, bolje razrađen i prilagođen kršćanskoj duhovnosti, susrećemo kod sv. Terezije, u njezinu djelu pod nazivom Zamak duše. Duša, prolazeći kroz sedam dvorana u kojima susreće pravu sliku svojih duhovnih degeneracija, na kraju dopire do dvorane tišine gdje staje pred Boga. Bog, kojega tamo susreće, ne otkriva se odmah pred njom sve dok se ne sjeti i ne prizna sve svoje zlo: degeneracije i neodgojenosti koje skriva u sebi i za koje je sama zaslužna.

Potrebno je ući u molitvu i pokajanje, dopustiti sebi vratiti se svim zaboravljenim sjećanjima, maknuti sjećanje i istinito pogledati na sebe i na sve motive, odluke, djelovanja i obećanja

Što to konkretno znači za mene? Potrebno je ući u molitvu i pokajanje, dopustiti sebi vratiti se svim zaboravljenim sjećanjima, maknuti sjećanje i istinito pogledati na sebe i na sve motive, odluke, djelovanja i obećanja. Treba promijeniti način ocjene svojih postupaka, izvući na vidjelo strah, agresiju, otpor, egocentrizam i gledati iznad svega toga – Lice Božje. Samo takav napor, rad na samome sebi i na traženju odgovora na svoja pitanja, može donijeti neusporedivo olakšanje.

Iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.