Foto: Zdenac
Osjećam prisutnost Gospodina. Asante Bwana!
Jurimo dugom cestom što nalikuje na suho korito rijeke. Radosne smo! Pjevamo Tamo gdje palme cvatu. Nemoguće je opisati što srce misionara osjeća kada stane na ovo tlo i kada se cijelo naše biće ispuni nekim posebnim blagoslovom.
Nadolaze mi ponovno one riječi: Evo nas Gospodine vršiti volju Tvoju! Ti nas vodi! Što bi mi same od sebe mogle učiniti bez Tebe Bwana?
Sluge smo beskorisne.
Kao na platnu redaju se prizori afričkog života što živi ovaj dan. Bosonoga djeca na cesti, maleni dječak po prašnjavom putu trči za kotačem kojeg kotrlja rukama, neka starica nosi naramak drva na glavi, životinje prelaze cestu. Čuje se plač iz dvorišta, netko je umro, okupljaju se susjedi. Zemlja je ovo crvene prašine koja želi zaboraviti prošlost.
Ljudi su ovo crne boje kože s korijenima uraslih u boli prošlosti, danas pogleda uprtog u bijelog čovjeka koji ih kao braću jednaku sebi – ljubi i prihvaća kao sebi ravnog.
Ne razumijem kako ih netko nekad nije mogao voljeti!
Ne razumijem kako ih nekad netko nije mogao zagrliti!
Ne razumijem kako bi ljubav mogla drugačije izgledati od ove koju dijelimo kao jednaki pred Božjim licem!
Ne razumijem kako bi bijela ruka mogla išta drugo činiti osim pomagati, tješiti, voditi, biti oslonac. Ne lanac.
Ovi ljudi to zaslužuju!
Nevini od vlastitog neimanja.
Snježana Tišljarić za Book.hr, priredila I. A.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
