U malom mjestu La Aguilera, pokraj Burgosa, smještena je jedinstvena ženska vjernička zajednica, nazvana Iesu Communio (Isusova zajednica). Redovnice se ne vole fotografirati i ne daju intervjue, ali primaju skupine hodočasnika u posjet, pjevaju, dijele životno iskustvo i ostavljaju svoje posjetitelje šokirane.

Susret s Isusom promijenio je sve

Posjetitelji dolaze u okruglu zgradu s prozorima od poda do stropa i sjedištima kao na stadionu. Sestre su već na svojim mjestima i pjevaju a cappella, u savršenoj harmoniji. Iako su sestre sramežljive, ne ustručavaju se podijeliti svoju radost s onima koji ih posjete. Nose plave habite i zadivljuju istinskom ljepotom. Gledajući kako su poredane u zboru, čovjek ostaje bez daha pred tim prekrasnim mladim ženama. Stvarno je sve jedno lice ljepše od drugoga. Iskusno oko primjećuje da ima nešto više u toj ljepoti od izvanjskog sjaja njihove kože okupane suncem prigodom svakodnevna rada u vrtu. Kada sestre počnu govoriti o sebi svojim gostima, odmah je svima jasno da se ovdje događa nešto više od onoga što se može vidjeti. Bez zadrške dijele priče o svojim pozivima i mnoge ponavljaju: „Imala sam prazninu u srcu, pokušavala sam ju ispuniti raznim stvarima, a onda sam srela Isusa.“ Aha!

Isus, naravno. Te žene, od kojih su mnoge jedva napunile dvadesetu, osobno su se susrele s Isusom i zaljubile u njega. I onda su prepoznale što Isus Krist traži od njih, rekle mu da, a ljepota koju vidimo u njima ljepota je osobnog susreta s Kristom, s Crkvom i s Božjom voljom. Za mnoge se je taj osobni susret s Isusom dogodio na Svjetskom danu mladih. Također su na tim svjetskim susretima mladih s papom prepoznale i svoj poziv. Kad je jedna od sestara postavila pitanje: „Koliko je vas ovdje zbog Svjetskog dana mladih?“, gotovo sve su digle ruku u zrak. Nekoliko njih, koje su ispričale svoje iskustvo, spomenulo je Svjetski dan mladih kao ključan trenutak u svojem životu, ili zbog prvog susreta s milijunima mladih koji su, baš poput njih, bili puni života, ili zbog toga što je to bio trenutak u kojem su prestale bježati od svojeg poziva i prihvatile ga.

Danas te žene svojom otvorenošću i iskrenošću zrače Boga i vode druge k njemu. Ima ih dvjestotinjak u zajednici, a nove novakinje pristižu svakih nekoliko tjedana. Kao što je jedna od sestara objasnila: „Prerasle smo svoju malu kuću, ali dobro, Bog proviđa za nas kao što proviđa i zvanja.“

Franjevački korijeni

Sve do prosinca 2010. godine pripadnice Iesu Communija službeno su pripadale redu siromašnih sestara klarisa u Lermi, Španjolska. No ta je zajednica bila na rubu izumiranja. U jednom trenutku ostalo je samo dvadesetak redovnica u samostanu u Lermi i sve su bile starije dobi, a novog zvanja nije bilo već 26 godina.

Onda je jednog dana početkom 1980-ih 18-godišnja Veronica Bersoza spoznala da je pozvana u redovnički život, i to upravo u zajednici siromašnih sestara klarisa u Lermi. Veronica je bila iz Burgosa, grada otprilike dva sata vožnje udaljena od Madrida i oko pola sata od Lerme, gdje je bio samostan klarisa. Zamolila je svojeg brata Raula, tada sjemeništarca, da ju odveze u samostan onog dana kad je u njega ušla. Međutim njezin brat je smatrao da se njegova sestra neće moći prilagoditi redovničkomu životu te je rekao majci poglavarici da mu kaže kada želi da dođe po svoju sestru. No Veronica je ostala u samostanu, jer su Božji putevi tajanstveni, a s vremenom je postala ne samo klarisa, već i zadužena za zvanja u svojoj zajednici.

Nova zvanja nakon 26 godina

I tad su se počela događati čuda. Nakon 26 godina bez ijednog zvanja mala zajednica počela je primati nove članice. Sve su to bile mlade žene, mlađe od 35 godina, često mlađe i od 30. Uskoro je u zajednici bilo više mladih sestara nego starih te je skromna kuća u Lermi postala premala za sve njih. K tomu se je i sama zajednica promijenila s toliko novopridošlih, mladih članica. Pravilo sv. Klare više nije odgovaralo toj novoj zajednici koja je nastajala u Lermi. Zajedno s biskupom Burgosa, zajednica je nastojala otkriti što joj je činiti i na kraju je zatražila dopuštenje pape da se osnuje nova zajednica, s modificiranim kontemplativnim životom. U prosincu 2010. Crkva je odobrila statut nove zajednice i u veljači 2011. redovnice Iesu Communija javno su se predstavile na misi te je svaka od njih primila križ i odjenula novo odijelo.

Veronica Bersoza danas je majka Veronica, vrhovna glavarica instituta, a ne izgleda nimalo starije negoli onog dana kad je ušla u samostan siromašnih sestara sv. Klare. Redovnice se same uzdržavaju, oslanjajući se na donacije i prihode od svoje male suvenirnice. Dok njihov broj raste, kuća im se smanjuje. Ali sestre u Iesu Communiju nisu zabrinute. Nimalo ne dvoje da će se Bog pobrinuti za njih, kao što se je i dosada brinuo.

Ovdje možete pogledati kako izgleda život sestara iz zajednice Iesu Communio:

Izvor: Bathed in silent light – blog

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)