Biti čovjek nade, vjere i ljubavi – to je poziv svakoga kršćanina. Jedan od onih koji to živi jest i Stjepan Lice, autor brojnih kršćanskih knjiga i misli, kojega smo posjetili na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen.

„Bog me kroz moje pisanje na neki način privlači k sebi“

Stjepan Lice većini je poznatiji po svome stvaralaštvu, mislima kojima je mnoge ohrabrio i potaknuo da iznova potraže ljepotu u svakodnevici, u svemu onome što nam je darovano, a što često ne vidimo jer pažnju usmjeravamo na ono negativno, što nam krade životnu radost. Odmah na početku našega razgovora, Stjepana smo zamolili da se sam pokuša opisati. Skroman i jednostavan, sebe je opisao kao „vedra čovjeka, kršćanina, supruga, oca troje djece i djeda troje unučadi“. Uz to, Stjepan je i pravnik. Na naš komentar da je spoj prava i književnosti zanimljiva kombinacija, odgovorio nam je:

„Ne znam koliko je zanimljiva, ali meni je prirodna. Pisanje je za mene način na koji izričem sebe. To možda zvuči malo pretjerano, ali u jednom trenutku svoje sam pisanje doživio kao Hošeine riječi: ‘Užetima za ljude privlačio sam ih sebi.’ Kroz moje pisanje Bog me na neki način privlači k sebi. Pišući preispitujem sam sebe, usmjeravam se, a tako se i odazivam Bogu. Sve ono više što bude od toga, to naravno nije nešto što je od mene; svo moje pisanje, zapravo, nije nešto što dolazi od mene, već se radi o nadahnuću.“

Prisjećajući se početaka svoga stvaralaštva, Stjepan nam je ispričao zanimljivu priču iz osnovne škole:

„Potkraj osnovne škole, pisali smo školsku zadaćnicu iz hrvatskoga jezika na zadanu temu. S obzirom da nisam znao napisati što su tražili, napisao sam nešto što mi je došlo. Naslov teksta bio je ‘Zašto im kradete život?’. Napisao sam pjesmu na tu temu. Bio sam siguran da ću dobiti jedinicu. No, umjesto da sam dobio jedinicu, moj su tekst objavili u novinama – prvo u jednima a potom i u drugima.“

Pisati je, kako nam priča, nastavio i u gimnazijskim danima. Pisao je tekstove za razne svrhe, koji su se objavljivali u vjerskom tisku. A onda je, 1973. godine, došao u Kršćansku sadašnjost, u kojoj od onda neprestano surađuje.

Sa suprugom Ružicom u braku je više od četiri desetljeća

Stjepanu je ipak njegova obitelj prioritet. Suprugu Ružicu upoznao je 1974. godine, a tri godine poslije svoju su ljubav okrunili brakom. Na pitanje kako su se upoznali, naš se sugovornik samo osmjehnuo, govoreći da je to duga priča. Ipak, odlučio ju je podijeliti s nama:

„U gimnaziji sam bio poznat i kao čovjek koji ide u crkvu. To tada baš nije bilo preporučljivo. Jedan profesor, u trećem-četvrtom razredu gimnazije, imao je potrebu provocirati me kada bi mu se god pružila prilika. Možda je to malo gruba riječ, no postavljao mi je različita pitanja vezana s mojom vjerom. U četvrtom razredu gimnazije postavio mi je niz pitanja na koja sam odgovarao. U jednom je trenutku pitao: ‘A što ti kažeš o Lurdu?’ Odgovorio sam mu: ‘Ništa.’ ‘Kako ništa?’ – nastavio je. ‘Nisam tamo nikad bio pa ne znam.’

Te večeri, poslije škole, otišao sam kod našeg vjeroučitelja i pitao ga kada se i kako može ići u Lurd. Upitao me je odakle mi to a ja sam mu ispričao što se je dogodilo. Na to mi je rekao da su se toga dana vjeroučitelji grada Zagreba dogovorili da se ide na prvo hodočašće mladih u Lurd. I tako sam ja otišao u Lurd a na putu sam upoznao i neke nove ljude. U Zagrebu sam inače bio u jednoj kazališnoj grupici koja je uvježbavala jednu predstavu, koju smo izvodili po zagrebačkim župama. Tako smo došli u jednu župu i u publici sam, s pozornice, ugledao jednu osobu zbog koje sam doslovno zaboravio tekst. Imao sam sreću da sam tu osobu ponovno sreo. Vidio sam ju pokraj jedne od onih s kojima sam bio u Lurdu. I tako je krenulo. A onda je trebalo vremena, no vrijedilo je. I eto, sada smo u braku četrdeset i nešto godina.“

Razgovor sa Stjepanom Liceom

Za svoju suprugu Ružicu govori da je i koautor njegovih tekstova:

„Ne sjedi uz mene, ne drži olovku i ne tipka, ali iz naše komunikacije, iz našeg dijeljenja života, puno toga proizlazi. Ona je također objavila jednu knjigu – ‘Živi povezan s Nebom’, pod svojim imenom, a ostalo sam ja pod svojim.“

„Od rođenja svoje djece o svakom sam djetetu vodio posebnu bilježnicu“

Stjepan sa suprugom Ružicom ima troje djece; sina koji je po struci ekonomist, zatim drugog sina koji je elektrotehničar po struci i kćer koja je harfistica. Svoju su djecu odgajali tako da znaju prepoznati one prave vrijednosti, ono važno što određuje život, a to su vjera i obitelj. Sve je ostalo, kako nam priča naš sugovornik, u službi toga.

Kao i svaki roditelj, pamti mnoge uspomene iz ranih godina svoje djece. U životu svakoga djeteta, priča nam, mnogo je ljepote koju roditelji pomalo zaborave.

„Svjestan sam da smo skloni zaboravu. Od rođenja svoje djece o svakom sam djetetu vodio posebnu bilježnicu, u koju sam upisivao stvari kao što su prvi osmijeh, prvi zub, različite zgode iz života, razgovore… Kada su odrasli, to sam im poklonio. Bili su zapanjeni, rekli su: ‘Ti si stvarno lud’. Primijetio sam i kod mojih roditelja, kada se priča o nekoj zgodi iz djetinjstva, s obzirom da imam brata i dvije sestre, da se više ne zna tko je to bio ni kada je bilo. A ovdje to imamo napisano – kada, tko, što. Na taj sam način sačuvao neke vrijedne stvari od prolaznosti i od zaborava.“

Razgovarajući o obitelji, djeci i odgoju, Stjepana smo upitali u čemu, po njegovu mišljenju, roditelji danas griješe u odgoju svoje djece. Bez dugog promišljanja, odgovorio nam je: „Toliko im je toga važnije od njihove djece.“ Zajednički život, zajedničko provođenje vremena i dijeljenje roditeljskih i dječjih nesavršenosti, priča nam naš sugovornik, iznimno je važno.

„Pisanje me ne odvaja od svijeta, nego me, na jedan način, uključuje u njega“

Za pisce danas većinom prevladava uvjerenje da su „introverti“, pomalo „zaneseni“ ljudi, koji svoja djela stvaraju daleko od buke i užurbanosti naše svakodnevice. Pitali smo Stjepana pronalazi li se i on u tom opisu, na što nam je odgovorio:

„Pisanje me ne odvaja od svijeta, nego me, na jedan način, uključuje u njega. Mislim da je to jedan način služenja. Ne radi se tu o izgradnji karijere, to me uopće ne zanima. Nisam član nijednog društva književnika. Mislim da je odaziv evanđelju, odnosno evanđeoskim poticajima, ono što određuje moje pisanje. Kako pisanje, tako i život općenito.“

S obzirom da je po struci pravnik i da radi na Pravnom fakultetu, okružen ljudima različitih uvjerenja i stavova, zanimalo nas je kako njegovo pisanje doživljavaju i komentiraju njegovi kolege:

„Ima ljudi koji izbliza prate ono što pišem i objavljujem, a ima i onih koji o tome gotovo ništa ne znaju. Zaokupljeni su drugim područjima, tako da im to izmiče. Začude se kada se susretnu s takvim stvarima. Međutim, kako ja već otprilike 25 godina imam duhovne misli na Hrvatskom radiju, to je najprisutnije i to prepoznaju, pa onda i priče za laku noć, koje također budu na Hrvatskom radiju. To je nešto što jednostavnije dopire do šireg kruga ljudi. A knjige, periodika, to dolazi do onih kojima je to blisko.“

Vjera, odnosno evanđelje, nepresušna je inspiracija u književnom stvaralaštvu našega sugovornika. „Odrastao sam dišući vjeru.“, priča nam Stjepan Lice, koji je imao taj blagoslov da je odrastao u obitelji koja je živjela vjerničkim životom pa je tako najviše toga primio upravo iz primjera roditelja, baka i djedova.

„Cijeli život živiš s Bogom. Toliko je novosti u životu vjere bilo kroz moj život, toliko sadržaja, toliko mnogo otkrića, toliko događaja koje je teško izreći, ali ja sam to osjećao kao jedan hod gdje se Bog trudi oko mene, a ja se trudim da taj trud ne bude uzaludan.“

Brojni ljudi, događaji, susreti, gubici, i još mnogo toga, pomoglo je gospodinu Stjepanu da raste u svom vjerničkom životu, da ide ususret Bogu. I opet ističe važnost evanđelja za vjernika po kojem se i sam trudi što vjernije živjeti: „Smatram da je evanđelje najprostraniji svijet koji postoji, da nema ništa šire od evanđelja. Samo ljudi to prečesto doživljavaju kao nešto skučeno, kao da se moraš stisnuti da staneš u evanđelje. Ne, samo se mirno opusti i onda ćeš moći mirno hodati kroz evanđelje.“

Stjepan Lice

Kada je išao u osnovnu školu, prisjeća se naš sugovornik, evanđelje je ušlo u njihovu obitelj. Prije ono nije bilo toliko dostupno, što će mladi danas, kako nam Stjepan priča, teško razumjeti:

 „Naš nam je otac svake večeri čitao jedan ulomak. I to jesmo i nismo razumjeli. Ali smo slušali. Tako da i danas zastanem na jednoj evanđeoskoj riječi, i ona u meni kuca danima, tjednima i onda se najednom stvori neki tekst.“

„A gdje je kod vas Job?“

Osim evanđelja, postoje i književnici koji su utjecali na njegov život. Premda prvotno nije želio nikoga izdvojiti, spomenuo je pjesnika Maka Dizdara, pjesnikinju Sidu Košutić, Halila Džubrana, Antoinea de Saint-Exupéryja, Harper Lee, Henrija Nouwena…

Svi koji su čitali djela gospodina Licea, mogli su primijetiti da je u njima mnogo pozitivnoga – povjerenja, vjere, nade i ljubavi. Prisjetio se naš sugovornik jednog susreta s pokojnim fra Bonaventurom Dudom, koji ga je upitao: „A gdje je kod vas Job?“ I, kako kaže naš sugovornik, uspio je pronaći ga u tekstu „Govor o dobru“, gdje je pisao da „govoriti o dobru ne znači ne vidjeti sve ostalo, nego u svemu ići u smjeru dobrote; dakle, biti svjestan svega, ali se odlučiti za dobro“:

„Kada hodate po ulici, možete čuti buku, možete vidjeti prljavštinu… A možete i vidjeti neko nasmijano lice, možete vidjet neku lijepu fasadu, možete primijetiti da sunce sja nad vama. Sami birate što ćete vidjeti.“

Velika je radost u srcu onoga tko drugoga svojim djelovanjem može usrećiti, pomoći mu da se njegov život okrene nabolje. Tako se i naš sugovornik rado prisjetio jednoga događaja, koji mu je ostao u lijepom sjećanju:

„Jednom je jedna žena bila na groblju i vidjela drugu ženu kako plače na grobu. Nije znala što napraviti. Nije mogla samo tako proći pokraj nje. Dala joj je moju knjigu ‘Dobra sreća’ i otišla. Kasnije je ta žena došla do mene. To su Božji poslovi, a ne naši ljudski.“

Prepoznajmo razloge za ljepotu i vedrinu u svom životu

Premda je do sada objavljeno mnogo njegovih djela, Stjepan nam je otkrio da ipak ne objavljuje sve. Neki poticaji koje napiše, a koji proizađu iz obiteljskoga života, čitaju samo njegovi bližnji. Dosta je toga, kaže, što uopće ne planira objavljivati.

Na kraju našega razgovora, upitali smo gospodina Stjepana ima li možda nešto što želi poručiti svima vama koji nas čitate. S osmjehom na licu, odgovorio nam je:

„Obično svima, kad me pitaju kako sam, kažem – lijepo i vedro. Želim svima da budu lijepo i vedro, te da prepoznaju razloge za ljepotu i vedrinu u svom životu.“

Gabriela Jurković; Book.hr