Foto: Pixabay

Isus ide putem među brdima, katkad sam, katkad ga dostiže ovaj ili onaj od njegovih apostola. Jednom se zaustavi da pomiluje djecu nekoga pastira, koja se igrajukod stada i prima mlijeko što mu ga nudi pastir, koji ga prepoznaje kao Rabija što su mu ga opisali drugi koji su ga vidjeli i dajući mu veli:»Za tebe i za tvoje.«

Obiteljske muke strice

Zatim, sluša staricu koja, ne znajući tko je On, pripovijeda svoje obiteljske muke sa svojom snahom koja je svadljiva i bezobzirna.

Suosjećajući sa staricom Isus je potiče da bude strpljiva, neka je dobrotom navede na dobrotu: »Moraš joj biti majkom, iako ti ona nije kći. Reci pravo: kad bi ti ona, mjesto što je snaha, bila kćerka, da li bi ti njezine manjkavosti izgledale tako teške?«

Starica misli i zatim kaže: »Ne bi… Ali, kćerka je uvijek kćerka…«

»A kad bi ti tvoja kćerka rekla da u muževljevoj kući njegova majka s njome loše postupa, što bi rekla?«

…neka ne čini ono trpljenje, što ona nije trpjela, ili neka ne čini trpljenje drugoj, jer zna što znači trpjeti

»Rekla bih da je zla, jer bi morala o običajima kuće – a svaka kuća ima svoje – na blag način poučiti, osobito ako je snaha mlada. Rekla bih joj da bi se morala sjetiti kad je bila mlada žena kako joj je bila ugodna ljubav svekrve, ako je imala sreću da je našla dobru i kako je trpjela, ako je našla zlu svekrvu. Rekla bih, neka ne čini
ono trpljenje, što ona nije trpjela, ili neka ne čini trpljenje drugoj, jer zna što znači trpjeti. Oh, branila bih svoju kćerku!«

»Koliko godina ima tvoja snaha?« »Osamnaest, Rabi. S Jakovom se je vjenčala prije tri godine.« »Vrlo mlada. Je li vjerna mužu?«

»O, da! Stalno je u kući, prema njemu je sama ljubav i prema malom Leviju i prema maloj, posve maloj Ani, koja nosi moje ime. Rodila se o Pashi i tako je lijepa…« »Tko je htio da sezove Ana?« »Marija. Eh! Levi je bilo ime svekru, pa ga je Jakov nadjenuo prvorođencu, a Marija, kad je rodila djevojčicu, rekla je: “Ovoj ćemo dati majčino ime!“« »Zar ti se ne čini da je to ljubav i poštovanje?« Starica misli… Isus navaljuje:
»Ona je poštena, sva je za kuću, ljubazna je kao žena i majka, nastojala da ti pribavi radost… Mogla je kćerci nadjenuti ime svoje majke, ali joj je stavila tvoje… Ona poštuje tvoju kuću svojim ponašanjem…« »Oh, to da! Nije kao ona nesretnica Jizabela.« »Pa, onda? Zašto se tužiš i žališ na nju? Ne čini li ti se da imaš dvostruku mjeru u prosuđivanju: jednu u prosuđivanju snahe, drugu prema svojoj kćerki ?«

Ljubomora

»To je… to je… što mi je ona otela sinovljevu ljubav. Prije je bio sav za mene, a sada više voli nju negoli mene…«

Vječni pravi razlog predrasuda svake svekrve izbija konačno iz srca starice skupa sa suzama iz očiju. »Uskraćuje li ti štogod tvoj sin? Zanemaruje li te otkad se oženio?…« »Ne. Ne mogu to reći. Ali, ukratko, sada pripada ženi…« i jeca sve jače.

Isus ima smireni osmijeh suosjećanja za ljubomornu staricu. Ali, blag kao uvijek, ne prekorava je. Suosjeća s bolju majke i nastoji je izliječiti. Polaže svoju ruku na pleća starice kao da je vodi, jer je suze zasljepljuju, možda zato da joj svojim dodirom dade osjetiti toliko ljubavi da po tome bude utješena i izliječena i reče joj: »Majko, a zar nije dobro da tako bude? Tvoj je muž to učinio s tobom i njegova ga je majka, ne izgubila, kako ti kažeš, nego ga je imala manje za sebe, jer je tvoj muž dijelio svoju ljubav između svoje majke i tebe. A otac tvojega muža i on od svoje strane, prestao je pripadati sav svojoj majci, da bi ljubio majku svoje djece.
I tako dalje od naraštaja do naraštaja, vraćajući se kroz vjekove sve do Eve: prve majke, koja je vidjela svoje sinove kako dijele svoju ljubav, koju su prije imali isključivo prema roditeljima, sa svojim ženama.

A ne kaže li knjiga Postanka: “Evo, konačno, kost od moje kosti i meso od mojega mesa… Čovjek će ostaviti svog oca i majku, te će se pridružiti svojoj ženi i dvoje će njih biti jedno tijelo?’ Ti ćeš reći: “To je bila čovjekova riječ.“ Da. Ali, kojega čovjeka’? On je bio u stanju nevinosti i milosti. Stoga je bez sjenke odražavao ‘Mudrost’ koja ga je stvorila i poznavao je njezine istine. Po Milosti i nevinosti posjedovao je i ostale darove Božje u punoj mjeri. Time što mu je osjet bio podložan razumu imao je duh ne zamračen maglama požude. Znanjem primjerenim svome stanju govorio je riječi istine. Bio je, dakle, Prorok.

Jer, znaš li da je ‘Prorok’ onaj, koji govori u ime nekog drugog. A pošto pravi proroci govore uvijek o stvarima koje se tiču duha i budućnosti, pa i onda, kad se čini da se tiču sadašnjeg vremena i sadašnjeg tijela, – jer se u grijesima tijela i u događajima sadašnjeg vremena nalaze sjemenke budućih kazni, ili budući događaji imaju korijen u nekom davnom događaju: kao što, na primjer, dolazak Spasitelja ima izvor u Adamovu grijehu i kazne Izraelove, prorečene od proroka, imaju
sjeme u ponašanju Izraela – tako ‘Onaj’ koji pokreće njihove usne da govore stvari duha može biti samo ‘Vječni Duh’ koji sve vidi u vječnoj sadašnjosti. ‘Vječni Duh’ govori u svetima, jer ne može prebivati u grješnicima. Adam je bio svet, to jest u njemu je bila prisutna sva pravednost i sve kreposti, jer Bog svome stvoru bijaše ulio puninu svojih darova. Čovjek se sada, da dođe do pravednosti i do posjedovanja kreposti, mora mnogo truditi, jer je u njemu sjetilo zla. Ali, toga sjetila nije bilo u Adamu, dapače, u njemu je bila ‘Milost’ da ga učini malo manjim od Boga, njegova Stvoritelja. Stoga su njegove usne govorile riječi milosti.

Čovjek će radi žene ostaviti oca i majku, te će se pridružit svojoj ženi i bit će jedno tijelo

Ovo je, dakle, riječ istine: “Čovjek će radi žene ostaviti oca i majku, te će se pridružit svojoj ženi i bit će jedno tijelo”. Ovo je toliko apsolutno i istinito da je Najbolji, zato da ohrabri majke i očeve, postavio, kasnije, u Zakon četvrtu Zapovijed: »Poštuj oca i majku«. To je Zapovijed koja ne završava ženidbom čovjeka, nego traje i nakon ženidbe.
Prije su ‘dobri’ nagonski poštivali roditelje i nakon što bi ih ostavili da oblikuju novu obitelj. Od Mojsija, dalje, to je Zakonska dužnost, dana zato da ublaži bol roditelja, koji su mnogo puta bili napuštani od sinova nakon ženidbe. Ali, Zakon pod nipošto nije dokinuo proročku riječ Adamovu: “Čovjek će radi žene ostaviti oca i majku.”

Ti, dakle, majko, moraš, bez sebičnosti, prihvatiti ljubav koju tvoj sin ima prema svojoj ženi. Pa, ćeš, također i ti biti sveta

To je bila pravedna riječ i ona trajno živi. Ona odrazuje Božju misao. A Božja je misao nepromjenljiva, jer je savršena. Ti, dakle, majko, moraš, bez sebičnosti, prihvatiti ljubav koju tvoj sin ima prema svojoj ženi. Pa, ćeš, također i ti biti sveta. Uostalom, svaka žrtva ima svoju naknadu već i na ovoj Zemlji. Nije li ti slatko davati poljupce svojim unucima, djeci svoga sina? I neće li ti biti ugodna večer i tvoj posljednji san, uz nježnu ljubav bliže kćeri, koja će ti zamijeniti ljubav tvojih kćeri, koje ti više nisu u kući?…«

»Kako ti znaš da su moje kćeri, sve starije od sina udate i da su daleko?… Nisi li i Ti prorok? Rabi jesi. To pokazuju rese na tvojoj haljini, pa, kad ih i ne bih vidjela, to govori tvoja riječ. Jer, govoriš kao veliki učitelj. Jesi li, možda, Gamalijelov prijatelj? On je bio ovdje prekjučer. Sada, ne znam… Mnogi su rabini bili s njime i mnogi od njegovih najmilijih učenika. Ali, Ti si, možda, zakasnio?« »Poznam Gamalijela, ali ne idem k njemu. Ne ulazim ni u Giskalu…« »Ali, tko si? Neki rabi, sigurno. I govoriš još bolje od Gamalijela…«

»Pa, onda, čini što sam ti rekao. I mir će biti u tebi. Zbogom, majko. Ja idem dalje. Ti sigurno ideš u grad.«

»Da… Majko!… Ostali rabi nisu tako ponizni prema siromašnoj ženi… Sigurno je ‘Ona’ koja te je nosila svetija od Judite, kad ti je dala tako nježno srce za svako stvorenje.« »Uistinu je sveta.«

»Reci mi njezino ime« »Marija« »A tvoje?« »Isus« »Isus!« …

Isus donosi mir jednoj obitelji

Starica je zanesene od čuđenja. Ta vijest ju je paralizirala i ukočila ondje gdje ju je čula. »Zbogom, ženo. Mir bio s tobom.« I Isus ide brzo dalje, skoro trčeći, prije nego ona dođe k sebi od svoga razmišljanja. I apostoli ga slijede istim korakom, uz veliko šuštanje haljina i uzalud su ih slijedili krikovi žene koja je molila:
»Stanite! Rabi Isuse! Stani! Želim ti nešto reći!«…

Oni usporavaju korak, tek kad ih je već ponovno sakrila gustoća šumovitih brda i kad se više ne vidi put koji vodi u Giskalu
polazeći od ove staze za mazge. »Kako si lijepo govorio ženi!« – kaže Bartolomej. »Prava doktorska pouka. Šteta što je ona bila sama…« – opaža Jakov Alfejev. »Pamtit ću ove riječi!« – usklikne Petar. »Žena je shvatila, ili otprilike shvatila, nakon što je čula tvoje ime… Sad će ići u grad govoreći o Tebi…« – kaže Toma. »Samo da ne nadraži ose i da se ne ustreme na nas!« … – promrmlja Juda iz Keriota. »Oh, sad smo već daleko! I u ovim šumama ne ostavlja se trag, pa nećemo imati smetnji« – veli optimista Andrija. »Pa, kad bismo ih i imali! … Uspostavio sam mir u jednoj obitelji« – odgovara Isus svima.

»Ali, kako li su sve svekrve i punice jednake!« – kaže Petar.

»Ne. Upoznali smo ih i dobrih. Sjećaš li se Jerusine svekrve iz Doka? I Dorkine svekrve iz Cezareje Filipove?«
»Da, Jakove… Nađe se i dobrih…« – pristaje Petar, ali sigurno misli kako je njegova punica stvorena da muči.

»Zaustavimo se i blagujmo. Odmarat ćemo se kasnije, da stignemo do mjesta u dolini noću« – naređuje Isus.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”

Iz biblioteke Figulus preporučujemo vam sjajnu knjigu o odnosu svekrve i snahe: „Svekrve i snahe” autorice Annie Chapman.

Više o knjizi možete saznati ovdje. Knjigu po sniženoj cijeni od 70 umjesto 100 kuna možete kupiti ovdje.