Foto: Pixabay

„Sažalivši se, dotakne Isus njihove oči i oni odmah progledaše te pođoše za njim.“ (Mt 20,34)

Osnivanje kućnih crkava moja je strast i vizija. Naravno, velike, lijepe zgrade su blagoslov, ali ipak su nepraktične kada su smještene u područjima koja su neprijateljski nastrojena prema evanđelju. Zgrade mogu nenamjerno postati simboli religijske agresije za lokalno stanovništvo. Naša je misija uvijek dolaziti u ljubavi i suosjećanju.
Stoga sam, dok smo se vozili automobilom na sastanak u novoj kućnoj crkvi koja se nalazila u području Šri Lanke zatvorenom za evanđelje, bio posebno zahvalan. I volim biti u društvu mladih vjernih pastora koji su gorljivi za evanđelje i spremni položiti svoj život za njega.
Ispred mene su na prednjim sjedalima automobila sjedila dvojica takvih mladića. Govorili su o svojoj viziji, planovima i izazovima u osnivanju crkava u neprijateljski raspoloženim gradovima i selima.

Jedan mi je od njih počeo govoriti o lokalnoj školi koju su vodili vođe druge religije. Sva djeca koja su pohađala tu školu, njih 22, bila su slijepa ili gluha. Potom su rekli nešto što me šokiralo i, iskreno, naljutilo

Jedan mi je od njih počeo govoriti o lokalnoj školi koju su vodili vođe druge religije. Sva djeca koja su pohađala tu školu, njih 22, bila su slijepa ili gluha. Potom su rekli nešto što me šokiralo i, iskreno, naljutilo. „Pa, pastore, rekli smo im da ti dolaziš…“ Nije mi to privuklo pozornost, već drugi dio rečenice: „…i da će sva djeca biti iscijeljena kada dođeš.“
Istina je da sam molio i vidio kako se slijepima otvaraju oči i gluhi opet čuju. Isto sam tako vidio kako se mrtvi vraćaju u život (više o tome kasnije). Ali kretanje u Božjem pomazanju znači slijediti Isusov uzor, a On je rekao: „Ja činim samo ono što vidim da čini Otac“ (Iv 5,19). Nikada ne volim uzimati Božje djelovanje zdravo za gotovo.

Rekao sam okupljenima: „Morate imati vjere u Isusa.“ Jednostavnim, jasnim riječima objasnio sam tko je On bio i još uvijek jest

Poželio sam da okrenu automobil. Da, ti divni, mladi pastori, nisam ih mogao iznevjeriti. Počeo sam moliti.
Ušli smo u zgradu gdje su se djeca okupila da nas dočekaju. Glavni je svećenik bio na putu, ali tajnik nas je toplo pozdravio. Tu su bili i neki roditelji.
Rekao sam okupljenima: „Morate imati vjere u Isusa.“ Jednostavnim, jasnim riječima objasnio sam tko je On bio i još uvijek jest. Uveo sam ih u molitvu pokajanja.
Govorio sam izravno djeci, sva su bila mlađa od deset godina – predivna djeca Božja koja su željno slušala.

Polažući ruke na svaku od tih dragocjenih glavica, molio sam u vjeri i pouzdanju

„Nešto će vam se lijepo dogoditi.“ Mogao sam vidjeti uzbuđenje na njihovim licima. „Neki od vas ne vide, ali progledat ćete. Neki od vas ne čuju, ali vratit će vam se sluh.“ Zastao sam dok su moje riječi prevodili na znakovni jezik. Polažući ruke na svaku od tih dragocjenih glavica, molio sam u vjeri i pouzdanju.
Jeste li ikada vidjeli dječja lica na Božić?
Iscjeljenje je brzo došlo. Odmah smo ih sve pregledali, svi su bili potpuno iscijeljeni.
Svećenik se vratio narednoga dana. Nije bio sretan.

Iz knjige „Duh Gospodinov je na nama” autorâ dr. Lesliea Keegela i Roberta Hunta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu, u izdanju Biblioteke Vinograd, možete kupiti ovdje.