Foto: Shutterstock

Čovjek biva stvoren participacijom u ljubavi Boga Oca. Duh Sveti nastanjuje čovjeka ovom ljubavlju utiskujući u njega sliku Sina. Oci doista kažu da smo stvoreni „u Sinu”. Stvaranje je čovjeka, dakle, participacija u ljubavi Božjoj. Otkupljenje je također djelo iste ljubavi. Ono osposobljuje čovjeka za puno ostvarenje ljubavi Božje u Kristovu obliku sve do postignuća punine sinovstva koje se ostvaruje u zajedništvu s braćom, među osobama koje žive kao braća i sestre jer su sinovi i kćeri koji se u Kristu vraćaju Ocu. Na ovoj se pozadini stvaranja i otkupljenja razumijeva poziv.

Čovjek postoji jer mu je Bog uputio riječ, pozvao ga u postojanje pozivajući ga da bude njegov sugovornik. Poziv je riječ koju Bog upućuje čovjeku i koja mu daje postojanje utiskujući u njega dijaloški biljeg. Tako s N. Berdjaevom možemo kazati da poziv prethodi osobi. Čovjek svoj život može razumjeti kao vrijeme koje mu je dano za ovaj dijalog s Bogom. Ako je čovjek stvoren riječju koju mu upućuje Bog te je stoga onaj koji je pozvan govoriti, izražavati se, priopćavati se, odgovarati, vrijeme koje ima na raspolaganju možemo shvatiti kao vrijeme za ostvarenje poziva.

U čemu se onda sastoji čovjekov poziv? U 1 Kor 13 Pavao jasno upozorava da sve ono što čovjek radi izvan ljubavi ničemu ne služi, štoviše, ispražnjava ga i raspršuje. Ni herojske, nepojmljive žrtve, niti vjera koja brda premješta, ničemu ne služe ako su izvan ljubavi. To znači da je čovjekov poziv upravo život u ljubavi, u onoj ljubavi u kojoj je stvoren i za koju je otkupljenjem iznova osposobljen. Zato je poziv puno ostvarenje čovjeka u ljubavi, dakle unutar dijaloškog principa u kojem je stvoren, s Bogom kao prvim sugovornikom.

Duhovno razlučivanje možemo definirati kao umijeće po kojemu čovjek shvaća riječ koja mu je upućena i u toj riječi otkriva put koji treba prijeći da bi odgovorio Riječi. Duhovno razlučivanje pomaže čovjeku posvetiti vrijeme koje mu je Bog stavio na raspolaganje da bi ispunio svoj poziv, koji je ljubav, da bi se, dakle, ostvario u Kristu, Kristu koji je u svojoj pashi ljubav ostvario u punini. Poziv nije, dakle, nešto automatsko, nego proces sazrijevanja odnosa koji polazi od onog utemeljujućeg odnosa s Bogom. Zato je poziv postupno viđenje samoga sebe i povijesti Božjim očima, viđenje načina na koji se Bog ostvaruje u meni i u drugima, kao i načina na koji se ja mogu pripremiti na ovo djelo da bih postao dio čovještva kojeg Krist preuzima na sebe i preko kojeg preuzima i stvorenje, da bi sve predao Ocu.

Marko Ivan Rupnik, „Duhovno razlučivanje”. Teovizija.